Da li je to do nas Balkanaca ili šta mu ga već ali jednostavno volimo jedni drugima da poklanjamo rokovnike. Naravno ko je lud još da daje pare za to! Srećom, ako ste sa "ovih" prostora vjerovatno do sada imate popriličnu malu kolekciju, nakupljenu tokom godina, tako da pare ostaju u vašem džepu. E sad, pri svoj toj akumulaciji, kalendari u njima, koji obično važe za par godina unaprijed od kad je rokovnik ištampan, dok dođu u vaše ruke daju vam odličan pregled dana u sedmici od prije 5-10 godina. Sve u svemu krajnje odličan poklon za entuzijaste istorije.
- Tebra e, jel ima šta da se čupne bre u ovoj kući?
- Kako ne, evo uzmi malo hleba i pršute.
- njom njom Ma dajj, ovo je starije nego kalendari iz rokovnika.
Postojala je u antička-helenska vremena, jedana reč “doxa” koju su često koristili Heraklit, Parmenid, Sokrat, Platon, Aristotel i ostali njima slični lezilebovići, a koja je imala slično značenje kao reč “mnenje” u našem jeziku. Označavala je puko mišljenje, nerezonsko verovanje u ono u šta SVI veruju, mišljenje koje je opšteprihvaćeno i dovedeno na nivo pravila. Navedeni lezilebovići su smatrali da takvo mišljenje mora biti prevaziđeno, kako bi se pojedinac otrgao od mišljenja mase, i počeo da misli svojom glavom, što je jedini put ka mudrosti i vlastitoj sreći. Eh, kako su lepe snove sanjali lezilebovići. Danas, masa sa svojim mišljenjem postavlja sva pravila i kreira svačiju sreću.
Keva: Zlato mamino, kad ces da se Ženiš?
Buntovnik: Neću da se ženim kevo, ne verujem u instituciju braka.
Keva: Kako da se ne ženiš zlato moje, pa svi normalni ljudi se žene.
B: Pa dobro, ja verovatno nisam normalan…
Ćalac: Majstore, kad se oženiš oću najmanje tri deteta da istreseš!
B: Ja neću da imam decu.
Ćalac: Šta bre nećeš majke ti ga blesave, pa svi imaju decu.
B: E pa dobro, neka imaju svi, ja neću da imam.
Rođa sa sela: Eto, zavrsio si fakultet, sad samo jos da se zaposlis i da zasučeš rukave i Bog da te vidi!
B: Dok god mogu da se šlepam neću da radim! (simptomi muškog sponzorstva – sponzoruše imaju svu moju naklonost – kraljice ste i samo šišajte ovčadiju)
Rođa: Kako bre neceš? Pa svi rade. Rad je stvorio čoveka!
B: Pre bih rekao da je stvorio tegleću marvu…
Komšija: Mladiću, a za koga ćete glasati ako nije tajna?
B: Nije tajna, neću da glasam.
Komša: Kako nećete? Pa svi danas glasaju!
B: Ako, neka glasaju. Nada umire poslednja, ali ja sam pesimista tako da je kod mene crkla ko davno pregaženo mače.
Drugar: Tebra, a je l’ ti ga puši?
B: Ona oće ali ja joj ne dam. Ne ložim se na to…
Drugar: Šta se bre ne ložiš, si normalan? Pa svi to vole!
B: E pa onda ću izgleda morati da ga ritualno odsečem i da ga zabijem u tu tvoju radoznalu gubicu koja se muva tamo gde joj nije mesto.
I još more primera…
Pored nezaobilaznog baboubice Raskoljnikova, koji je takođe pišao uz povetarac, meni je uvek omiljeni književni lik bio Don madafakr Kihot od La Manče.. Mnogo sam voleo to što on poznaje prave vrednosti, koje su samo njegove i ničije više. Ebe se bre njemu šta ko misli. On je čovek zaljubljen. To je temelj originalnog karaktera. Decu treba o tome poducavati kroz čitavo školovanje.