Podjebavački način da kažeš nekome da izgleda kao ohlađen leš. Tj. da je ružan ispod svih granica ukusa.
-E Vukice, al su ti hladne ruke... -Hihihi to znači da sam dobra u krevetu -Hihi ne znam samo kad si imala priliku to da shvatiš...ohladila si se već Vukice jbt.
To je pravilo za svakog muskarca ili coveka u vezi...Zenu ces uvek da cekas,iako cekas da ona zavrsi sa sminkanjem i ostalim zenskim stvarima pa tek onda pocnes da se spremas,uvek ces ti biti onaj sto ceka a ona ce poslednja da izadje iz kuce...
Osnivač i lider Srpske Radikalne Stranke i najmlađi doktor prava u SFRJ. Pravni fakultet je završio u Sarajevu za samo 2 godine. Postoji urbana legenda da, kada ga je Tito primio i čestitao mu doktorat rečima "Čestitam doktore", on odgovorio "Hvala, majstore" (pošto je Tito po obrazovanju bio bravar). Poznat je i po izraženom "kotrljajućem R" tako da njegovo R zvuči više kao V. Inače, čovek je hodajuća pravno-istorijska enciklopedija. Na žalost, zbog nekih svojih, možemo reći, suludih ubeđenja, svo njegovo znanje i sposobnost nema pozitivnu svrhu. Kada ne bi stalno pravio nacionalističke i druge budalaštine, verovatno bi bio jedan od najcenjenijih i najpriznatijih međunarodnih pravnika. Danas mu se sudi za ratne zločine u Hagu, i nije da ga branim, ali moje lično mišljenje je da su strendžeri kasno shvatili sa kakvim ludakom imaju posla i da osuditi ga neće biti nimalo lako.
Moj ćale je studirao na ETF-u u Sarajevu u isto vreme kad i blesavi Voja na pravnom. Pričao mi je da su svi studenti sa univerziteta jedva čekali da on prijavi ispit da odu da ga slušaju, jer je i tada, kao i danas, od svega pravio cirkus. Profesori su čak njega uvek prvog ispitivali, kako bi ga što pre skinuli s' vrata iako po abecednom redu bi trebalo da odgovara negde na sredini ispita. A po ćaletovoj priči, Vojino polaganje ispita je izgledalo otprilike ovako:
-Kolega Šešelj, izvolite. -Zašto ja druže profesore? Ima njih na spisku pre mene, budimo parlamentarni. -Za vas sam, kolega, siguran da ste spremni, pa da drugovima studentima malo probijete led. -E onda dobro. Skida sako, seda na stolicu. -Kolega, izvucite karticu sa pitanjima. -Druže profesore, smatram da nema potrebe, pitajte me šta god želite. -Molim vas, kolega, izvucite karticu. -Onda vi izvucite, druže profesore, da ne bude neko lako pitanje, pa da kolege kažu kako sam imao sreće. -Molim vas kolega, radi procedure, izvucite karticu. -Ako je do procedure, onda dobro. Izvlači karticu, pročita je i kaže: -Mogu li da zamenim pitanja? -Zašto, ne znate ili niste sigurni? -Ma ne, suviše je lako, ovo su kratke lekcije. -Molim vas kolega, dajte da počnemo. Idemo prvo pitanje. Voja kreće da veze kao iz rukava, jer je pored udžbenika, verovatno pročitao i pola biblioteke na tu temu. -Dobro kolega, dovoljno je, sledeće pitanje. -Ali, dozvolite mi da završim izlaganje, zašto me prekidate na pola? -Da bismo stigli da završimo danas, vidite koliko ljudi čeka. -Dobro onda. I tako sva pitanja. Profesor na kraju postavlja i podpitanje, ne bi li ga uhvatio da ne zna, na šta Voja odgovara: -Odlično podpitanje druže profesore. Prava tema za raspravu. Znate ja sam pročitao u delu... Voja veze, profesor čupa kosu, studenti padaju od smeha...
To je neki period kojeg se sa simpatijama sećamo kada se nađemo pred nekim problemima sa kojima se susrećemo prvi put u životu pa nam sve muke pre toga izgledaju smešne u odnosu na postojeće i trenutne. Ma kakvih problema imao sada, nekad će ti i ovi dani izgledati kao "oni dani".
(primer zbog dužine nije potrebno čitati:))
U ranom detinjstvu: -Mama, Marko(brat) mi je pojeo čokoladu.(kmeeee, gušiš se u plaču) -(mama kroz smeh) Pa nema veze, brat ti je, a i to je obična čokolada, evo ide mama da ti kupi drugu. Nemoj plakati zbog gluposti. (umazan čokoladom bratić se plazi dok rukavom brišeš suze)
U osnovnoj: Sutra je pismeni zadatak iz matematike a ja nisam pipnuo, uh, ubiće me moji ako dobijem keca. -Hehe, a sećaš se kako smo se u obdaništu plašili samo da nas ne bije ona debela(vaspitačica) sa teškom rukom i da ne bude spanać ili pilav za ručak. Ceo dan samo trčali i kikotali se. -Hahaha to su bili dani.
U srednjoj: -Brate, imamo 1000 pismenih vežbi ove nedelje, ne znam ni odakle da počnem a nije me ni briga, onoj Tatjani iz II/4 sam poslao pismo, pisao ga 4 sata, tako iskreno i lepo nikad ništa nisam napisao, pa sam bih se primio da sam dobio tako nešto. A ona skoro da mi se i ne javlja, daj Bože da nije bacila čim su joj predali, sad me nervira jer ne znam dal je ovo neka njihova glupa igra ili jednostavno je nije briga za ono što osećam prema njoj, a ne izlazi mi iz glave, ne sećam se kad mi je bilo teže. - A u osnovnoj smo ih samo zadirkivali i štipkali, bilo nas je briga, visili na košu po ceo dan i igrali segu kod Nemanje, a vidi ova sranja sad. -Hehe koji smo zvrndovi bili, to su bili dani.
Na fakultetu: -Čoveče pa gde si, šatro smo najbolji drugari a u poslednjih par nedelja te nisam ni čuo a kamo li vid'o, šta ima novo, kako si jbt? -Ma gde da me vidiš kad i ne izlazim, zatvorio sam se u sebe i u onaj ćumez u kome živim, e da, što me podseti, moram do kraja meseca i da se iselim iz tog špajza, gazdarica me šutnula jer dolazi njen rođak iz CG da studira, dekintirao sam i nemam kredit zato nikog i ne zovem. Ovaj ispitni rok ispušio totalno. Milena me ostavila pre 4-5 dana. Zamisli ej, posle 3 i po godine veze, svet mi se srušio, voleo bih da me nema. -Ma daj brate, tako sad razmišljaš, prebrodićeš ti to brzo, kladim se da se više i ne sećaš ni imena ni lica svojih simpatija iz srednje...hahah kad smo zajedno ono.... -(prekidaš)Heh, to je bilo smešno, kako smo samo mi bili smešni, napijali se od dva piva i sve nam je bilo ravno....kakvi problemi, kakve simpatije i devojke, vratio bih se u to bezbrižno vreme. (vraćaš se trenutku)E, pričaću ti sve kad dođem sebi, odoh sad da tražim stan i ubijem se.
Zamišljam.... (čovek sedi u čekaonici, jako uzdišući drži glavu na raširenim mu šakama, pored njega žena, crvena i naduta od plakanja, u vazduhu samo tišina i napetost, sve to prekida i lomi zvuk vrata koja se otvaraju, oboje istovremeno podižu glavu ka doktoru očekujući da ovaj nešto kaže) -Biće sve u redu, dete vam je dobro.
Nekad su ovi još teži dani i problemi jedini razlog da se setimo "onih" i iščupamo nešto dobro i pozitivno iz prošlosti koja je retko kad takva(puna lepih trenutaka i doživljaja).
Tako su deca prekraćivala časove u vreme kada još nije bilo neta i fejsa.
Nikola: E, Mare, šta to pišeš? Marko:Ma, dopisujem se sa onom sisatom iz druge smene.
(piše na klupi)
A(prva smena):Ćao. B(druga smena):Ćao. A:Ja sam Marko. B:Ćao, Marko. A:Jesi ti Tijana? B:Koja Tijana? A:Pa, iz VI 3...Rekli su mi da sediš ovde... C(tetkica u puš-pauzi):Misli na onu sisatu. A:A taaa Tijana... B:Pa jesi ili nisi? A:Ne, ja sam Tijanin dečko, a ti si mrtav kad te sutra nađem za tom klupom. C:Uuuu, sad si ga najeb'o, mali.
Marko:E, Džoni, aj' zamenimo mesta. Nikola:Š'o? Marko:Ma, nešto me bije promaja...
-Halo. Ovde Katarina. Je l' ti je Dejan kod kuće? -Jeste, Kaća. Pleo batare u podrumu, sad ušao u kuću. -E, ako ništa ne radi, da li može da pokaže matematiku mom Lazaru. Ima sutra kontrolni. -Ma, može, pošalji ga ti odma'. :mali se dovlači nekako, nije mu do matematike, naravno: -O, Laki, pa gde si, čoveče? -Evo, poslala me mama da vežbam matematiku. -Aj. Šta ste radili? -Ne znam. -Hm, daj mi svesku. Pa ovde nema ništa! -Nisam ništa pisao. Ali, drugar mi je napravio mejl i tu mi poslao. -Kako ide mejl? -jasamnajvecagejcina_primamudupe@ hotmail.com -Doooooobro, to nam neće biti od koristi. Baš se ničega ne sećaš? -Mislim da smo radili korenovanje i stepenovanje. -Onda mi reci koliko je dva na treći? -Sedam!!! -Kako, bre, sedam, dete ga jebalo? -Pa dva i tri su sedam. Prosto. -O, Laki, ko da su te tukli lopatom.