Svaki manji grad je ima. Mjesto na kojem je prolazila stara pruga, obično uskog kolosijeka, koja je građena prije drugog svjetskog rata. Nakon masovnih radničkih akcija i planskog pravljenja pruga i puteva, prugica nije imala više svrhu pa su je digli i tuda je ostao put koji ne vodi nigdje. Taj put je postao mjesto dobrog izletišta i mjesto gdje te niko neće ometati. Na ovim mjestima je začeto mnoštvo djece popijeno litre i litre alkohola, a i mjesto na kojem možete u miru variti jer murija nikad ne dolazi tu. Prugica vremenom kako starite počinje da postaje mjesto na kojem više provodite vremena nego u kafani jer ste se zasitili "svega". Interesantan je fenomen prugice zbog nastanka raznoraznih ideja i razmišljanja koja se rijetko kad mogu doći do izražaja na ostalim mjestima.
-Nešto kontam, mi smo svaku noć ovdje pričamo o svemu, razvijamo nove ideje, a nikako da ih zapišemo, da prenesemo ostalom narodu, ja mislim da bi mogli ovo društvo da podignemo na noge kad bi to objavili.
-Pa vidiš u pravu si i ja sam nešto slično razmišljo. Obliži ga malo zaklo se. Trebali bi to da napišemo u obliku priča i objavimo knjigu.
-Upravo to želim da ti kažem, da napravimo nešto kao oni "Razgovori na Nilu".
-Ja bih to nazvao "Razgovori na prugici", mislim da bi knjiga postigla veliki uspijeh.
-Al ja to ne bi stavio u obliku romana. De mi upaljač ugasio se. Ja bih to stavio u obliku nekih priča ili eseja, a i mogli bi da pišemo neke kolumne za neke novine.
-Alo Kićanović - Slavnić pa dokle više majka mu stara hoće li mene ta sprava zakačit.
-E izvni, jebiga mi se malo zanjeli i zaboravili na tebe, nemaš više ništa na ovome, daj motaj drugi.
-A u kurac, nakačili ste se na njega ko da vam je nezaštićeni vajrles.
-Jebiga sljedeći krug počinje od tebe.
