Alternativni naziv mrvica.
Datira iz starih dana kad se na siromašnom srpskom stolu moglo uz domaći hleb naći i koji komad suve proje.
Hleb se nekad nije mrvio, nego trošio.
-Obrenija, der daj mi šibicu diščačkam zube i ove trošice sa stola očisti pa da gledam dnevnik.
-Gledaćeš ti kako te koljem nožom zavrat, džigericu ti jebem! Sklanjaj te papke sa stola!
-Dobro bre Obrenija, smiri se. Nije šećer u vodu.
Pitanje koje upućujemo osobi kojoj treba malo više vremena da opere svoje ruke. Često se izgovara u javnom vece-u.
Vece u restoranu
- Izvin' brate jel' možeš malo brže, svi tebe čekamo!
- Samo da operem ruke, nema problema.
- Jesil' ti hirurg?
- A? Kakav hirurg, š'a pričaš?
- Pa brate mili, trljaš te papke k'o da ideš operisati sifone onoj jadnici š'o te čeka za stolom!
Mesto gde idu sve pospane osobe koje ne mogu da drze oci otvorenim, jastuk ide kao spomenik.
Ja: Prste de ti je zena?
Mali prst: Na groblju
Ja: Kakvom bre groblju
Mali prst: Ma eno je otegla papke na krevetu, stavio sam joj jastuk kao spomenik
Mamina i tatina kćerkica koja će na sve iole pametno odgovoriti sa rečima: "smaranje", "bezveze", "tovarenje" itd... samo što će to "bezveze" otegnuti pa da budem dosledan Vuku Stefanoviću-Karadžiću - to bi trebalo napisati "baaaaeeeezveeeezeee". Ali ako čuje da je neka njena drugarica smuvala rezervnog beka Vojvodine tada će reći: "brutalno", "kul", "strava", a to bi rekla kao "straWa", pošto tako piše poruke i komentare na Fejsbuku, a to su inače skoro dva glavna vida pismenosti i izvora informacija. Vrlo širok dijapazon reči, ako smem da primetim. Pućenje usana je neki neizostavan detalj koji se može videti po kafićima, Fejsbuku i u šetnji- valjda se tako slikaju i za pasoš, ličnu kartu, djavo će ga znati?.... Moderno je takodje i studirati, ali neke fakultete "za buduće lidere", "poslovne menadžerske konsultante u modi" i tako, uglavnom fakultete egzotičnih imena. Da napomenem, ukoliko nemate para, a inače ste kombinacija Bred Pita (po lepoti), Ron Dzeremija (po obdarenosti), Nikole Tesle (po pameti) i Čkalje (po duhovitosti) - nemate apsolutno nikakve šanse kod ovakve cure. Ona ne zna da kuva, ali zna da gleda telenovele. Njena lektira je čuveni "Alhemičar" Paola Koelja (nabijem ih oboje - samo nju bukvalno, a njega metaforički), ona njiga one Nives Celzijus (Farenhajt, kako li...) i naravno "Grabljivica" koju čuva kraj postera Jelene Karleuše, kao velika počast i spiritualni totem. Fizički je besprekorna, a gde i neće kad se po čitav dan trlja kremama, blajha, polira, struže, gituje i farba - sve je to O.K., ali nema "dušu"...
Da li ste primetili kako je retkost videti nasmejanu devojku, prirodnu, sa malo "viška" da bude onako "sočno", u haljini kako normalno hoda i obraća pažnju na ljude oko sebe?
Kad se setim samo kad mi je pokojni stari pričao kako je ranije mogao sesti na bicikl pa sa društvom otići 20 kilometara do susednog sela, obučeni u farmerke i "starke"... Tamo su bili na igrankama, plesali sa curama... Muvao je curu onaj koji je imao "žvaku", što se kaže, ko je svirao gitaru....
Ratni dezerter ili osoba koja je oslobođena zbog zdravstvenog stanja.
- Jeste dosadni sa svojim ratnim pričama.
- Ne seri, Nebojša i podbrusi pete kao za vrijeme rata.
- Je li tvoj mali išao u boj?
- Ne diraj mi ranu. Da moje sjeme napravilo Nebojšu. Konobar, dvije ljute.
- Ma, nisi treba.
- To je za mene. Miči papke.
Š'a je bilo? Zadihao si se? Umor te stigao? Nije valjda! Šta je - salište preljeva, gravitacija te ka zemljici vuče, osećaš se kao da ćeš da otegneš papke? Možda i hoćeš, ako nastaviš da se tako pekmeziš.
Posle sto godina si pomerio svoje tromo, lenjo dupe i već kukaš kao narikača neka. Konačno si se setio da prestaneš da budeš usisvač od krvi i mesa za svakojaku 'ranu koja se nađe pred tobom i da radiš nešto korisno, a jedino što si postigao jeste da dramiš kao rasplakana čirlidersica koju je šutnuo kvoterbek na godišnjem balu. I to sve zbog jednog malog, malečnog žulja - žuljića jebenog. Stoko!
Krokodilske suze lijem zbog tvoje muke. Jede mi srce i dušu to što si u bolovima. Šonjo!
Osmogodišnja devojčica to sve može da odradi dok igra školice, a ti ne možeš. Tol'ki konj, a kao neko zakržljalo magare pred lipcanjem se vučeš. Umesto volu rep da iščupaš, njačeš i previjaš se kao neki fan "Nežnog Dalibora". Sramoto!
Dok ti žuljevi ne prokrvare znaj da se posla nisi ljudski latio, da samo zamajavaš i sebe i druge i da trošiš bogu dane. Plaćaš skupo, kamata je paprena - tu računa jednostavno nema.
Scumbag živo biće.
Biće koje je pobedilo na lutriji prirode kad su se izvlačili metodi preživljavanja u divljini.
Mislim, postoje i mnogo bolji načini za to, ali regeneracija je poprilično kul.
Tipično razmišlanje morske zvezde:
"Hm, izgleda da mi noćas otpao noga-krak. Ma, boli me penis-krak, i onako će da mi izraste nova samo da ne zakačim neku infekciju"
Do đavola, neke čak odbacuju delove tela kako bi se spasle od grabljivica, jer, Bože moj, izrašće ponovo.
Naravno, postoje i vrste koje se ne regenerišu, ali to je nama smor, a njima verujem još više, verovatno ih ovi skotovi još zafrkavaju:
"Šta, neće da ti izraste ruka. Buahahahaha, meni ovo treća!"
Sad, šta je tu je, nek im bude, ali zar ne dođe čoveku da se zapita - zašto morska zvezda? Zašto ne nešto ukusno, korisno, nešto što bi čovek upotrebljavao u svakodnevnom životu. Svinja! Krava! Zamislite mogućnosti!
Sve one etičke rasprave o uzgajanju pilića za klanje bi gubilo smisao. Pilići bi lepo doživeli duboku starost, a uz put proizveli pet, šest, šta ja znam kolko pari bataka. Naravno, bili bi malo bez nogu, ali hej, verujem da im je bolje i tako nego da odma otegnu papke(ili kako se već zvaše to njihovo).
Ali ne, morska prokleta zvezda. Pf...
U nekom paralelnom, mnogo boljem, mada gojaznijem univerzumu:
-KEVO!!!!! Dao sam ispit, dolazim sutra kući, da napraviš bogat ručak, uželeo sam se tvoje kuhinje, ima da se najedem ko stoka!
-E, sine, u pravi čas si ga dao, baš popodne treba krmači da se obnove noge, ima sutra da bude lepih butkica, prste da poližeš!
Finalno mistifikovanje života čuvenih umetnika, naučnika i narodnih vođa nakon što pomenuti otegnu papke. Specifična komercijalizacija smrti u cilju održavanja mita o preminulima.
Naime, potreba čovečanstva za herojima vazda je bila aktuelna stvar i kroz vekove postojanja istog neprestano se provlačila kroz mitove i legende o slavnim junacima, ratnicima i vojskovođama a uporedo s tim i u svedočanstvima velikih pisaca, pesnika, doktora, mislilaca i učenjaka uopšte. Danas, doduše, kada bi nekog klinca na ulici pitali «Je li, mali, ko ti je idol?» dobili bismo verovatno ime nekog pevača, glumca ili sportiste – gde je ovo poslednje i najmanje zlo osim u slučaju Denisa Rodmana – što je, složićete se, jasan pokazatelj kuda ide ova planeta. O tome, ipak, nekom trećom prilikom.
Elem, kako su rođenje i smrt jednog čoveka - hteli mi to ili ne - dva najznačajnija događaja u životu istog, logično je da se u slučaju «zaslužnih građana» pomenuti datumi stavljaju na posebno mesto u biografijama pomenutih, poput Božića i Vaskrsa u jevanđeljima apostola Hristovih. U toj paraleli, naime, i nalazimo razlog apgrejdovanja preminuća genijalnih ljudi – asimilacija sa božanskim, transcedencija prema Bogu. I tako, ništa ne sme biti obično; ni kuća u kojoj se umire, ni soba, ni krevet. Svaki detalj oko samrtnog odra postaje neprocenjivo bitan, sa posebnim akcentom na usta budućeg pokojnika i konačnu poruku koju će nesrećnik u agoniji poslednjeg naleta božanske genijalnosti ostaviti ljudskoj rasi. Ishod, međutim, često ume da bude potpuno razočaravajući. Jebiga. Smrt naposletku ipak nije ništa inspirativno...
W.A.Mozart ( 27. januar 1756 – 5. decembar 1791 )
Mit o Mocartovoj smrti jedna je od najlepših, najromantiziranijih i najnetačnijih priča koje su ikada postojale o genijalnim umetnicima! Svakako da je nenadmašna austrijska pijandura bila poslata čovečanstvu od strane Svevišnjeg u nadi da će moći nešto da promeni nabolje u grešnom svetu ovozemaljskom, ali i pored svoje jednostavne ali i neopisivo uzvišene muzike Mocart prosto-naprosto nije bio uzvišen, i tačka! Voleo je da psuje k'o manijak, jede kobasicu sa krompirom, pije šta stigne, šmrče fuš burmut i spava zaražene bečke kurave, zbog kojih, baj d vej, i rik'no. O da – ništa tako spektakularno kao što je dirigovanje jebene «Lakrimoze» iz kreveta! Kombinacija sifilisa, prehlade, hroničnog umora i ko zna još čega, učinila je da najveći kompozitor svih vremena skonča otečen k'o pčelarski pripravnik i sa ogromnim čirevima po celom telu koji su pucali kako je koji stig'o. Soba je, po zapisima svedoka, tako opojno rezila da se sveštenik dobra 3 sata nije usudio da uđe i «okadi» telo...
L. van Beethoven ( 17. decembar 1770 – 26. mart 1827 )
«Svetlost...! Vidim svetlost!» - bila je, navodno poslednja rečenica Betovenova. I niko nije ni sumnjao da jeste. Gluvi kompozitor - revolucionar po religiji i teški drkadžija privatno – izrekao je svetu svoji poslednju viziju. Istina je, pak, neobično svakidašnja. Po izjavi sluškinje koja je bila prisutna Betovenovom poslednjem uzimanju vazduha, cenjeni Ludvig se, da prostite, uneredio u sopstvenom krevetu te je zatražio da se otvore prozori ne bi li se soba malo provetrila. Dakle, opet ništa spektakularno.
Gaj Julije Cezar ( 100 p.n.e – 44 p.n.e )
Brut je, naime, bio Cezarov polubrat a ne usvojeni sin kako su nas učili u školama. U trenutku Cezarove smrti u Senatu, prilikom kada su nesrećnog Gaja Julija na smrt izboli ostali nezadovoljni senatori, nema ko ne zna da je pošto je u grupi svojih ubica na svoje veliko iznenađenje video i Brutusa, dotadašnji doživotni tribun Rima izjavio «Zar i ti, sine Brute?!». Citat se kao floskula koja simboliše «svaku neočekivanu izdaju» čak i dan-danas koristi u svakodnevnom govoru mnogih naroda ali tih Martovskih Ida 44', značila je nešto potpuno drugo. Cezar je, ustvari, svoju poslednju rečenicu namenio Brutu kao upozorenje da će - obzirom da se pomamio za vlašću te izdao i svog polubrataće - i sâm tako završiti, a ne kao izraz sopstvenog razočarenja. I zaista – nedugo posle atentata, galske poglavice verne Marku Antoniju, uhvatile su izdajničko kopile i ubile ga te je tako pomenuto bilo prvo od zaverenika protiv Cezara koje je i sâmo likvidirano. Jebiga. Ko drugome jamu kopa...
Josip Broz Tito ( 7. maj 1892 - 4. maj 1980 )
Obzirom da je drug Tito bio teška facetina a i mi Srbi smo bili a i dalje smo teške budaletine, nisam baš siguran koliko mogu da osporim njegove, navodno, poslednje reči. "Ja sam poslednji Jugosloven" i "Čuvajte mi Jugoslaviju - dobar je to hotel...", zaista zvuče vrlo verovatno. Smrt fašizmu!
Dogadjaj prilikom kojeg se sirotoj marvi oprasta i sto je debela ko svinja i sto je smrdlliva ko svinja i sto je prljava ko svinja i sto je aljkava ko svinja.
-Zeno nisi valjda bacila papke??? Ma jesi li ti normalna, znas kaki cu pasulj od njih da spremim...
- A 'de su creva?
-Sta ce ti creva? Pa to je puno govana..
-Ma, pusti govna, sve se to lepo opere..u sta cemo kobasice puniti??!!
-A sta cu s ovim usima, vidi kake su dlakave...
-Ne bulazni,lebati...a od cega ces pihtije praviti?? E zeno,nema za dobru svinju losa pomija...
Bog domaćinluka i gostoljubivosti u slovenskoj mitologiji, najčešće prikazan kao čiča u belom ogrtaču i jašući belog konja, s početka uglavnom vezivan za običaje i verovanja u istočnoj Srbiji, odakle se kao zaraza kasnije širi na ostatak Srba i Srbije i stvara pomahnitalo čudovište danas poznato pod terminom ortodoksni srpski domaćin iliti OSD (obavezno brkati sa dijagnozom "opsesivno-servilna-dileja").
Da se ne razumemo pogrešno - gotivan je osećaj kada ugostiš neku dragu osobu i podeliš sa njom trpezu, krov nad glavom, ženu, šta ko ima. Lep je osećaj i kad tebe neko srdačno dočeka u svojoj kući, pa krene da ti ugađa k'o da si doš'o da mu prosiš u razvoju zaostalu ćeru (imena Dobrila)...al' ako sve to pređe granice normale pa ljudi počnu da dižu kredite za Slavu, dečje rođendane, rendom okupljanja, da u kuću zovu daleke rođake, predaleke poznanike i čitače struje samo da bi pred njih izneli pragnje i slanu tortu...e to onda, rođače, ali ič nije gotivno, ma koliko god ta slana torta bila predrkana. A bila je, jeste i biće dokle god postojala pavlaka da joj da njen jedini ukus.
Sve u svemu, istina u celoj priči je da smo mi, savremeni idolopoklonici Radogosta (ili Radegasta, što mu dođe još jedna od brojnih varijacija na njegovo ime), od originalne zamisli "mia casa e su casa" i tradicionalnog dočekivanja putnika-namernika sa hlebom i solju, sekirom i ključem od kuće - gde je svaki od navedenih "ajtema" simbolizovao jedan segment odgovornosti domaćina za pridošlicu - pretvorili ideju gostoljubivosti u ispašu za sopstvenu sujetu...sa svim suplementima za dodatne komplekse, razume se. Jer pred prijatelja a pogotovo pred neprijatelja će se za jedno veče izneti sve iz frižidera i skinuti sve sa tavana, a sutradan će ukućani zobati klot pasulj i tražiti zakrpe za ionako već rupičast kućni budžet.
Samo da se Radogost ne naljuti, zlu ne trebalo.
- Pa ti uopšte nisi normalan, idiote jedan!
- 'Ajde, ženo, ćuti i 'vataj ga za prednje papke...
- Aman, čoveče, šta si doneo to smrdljivo prase u kuću, prijaviće nas neko, znaš kakvi su Nemci?!?
- I to me zabole baš, gosti moraju nešto da jedu...
- Ti "gosti" misle da dolaze samo na piće, kretenu, par kolega iz produkcije koje i ne poznaješ!!
- Pa treba da se obrukam, šta? Da ne pominjem Radogosta i njegovu belu kočiju...
- Rado-koga?? Šta pričaš ti, bre?!
- Ma pišemo nešto na Vukajliji, nemoj sad i za to da me jebeš...
FANTAZI KOMPETIŠN