Moto trgovaca belim robljem.
Midmac
Hemija. Varnica na relaciji između dvoje ljudi, bez koje se ne može razviti prava veza. Sve njegove priče, žvake, razvlačenje solaža na gitari, potpisivanje za Čukarički, a kasnije i za Deportivo, neće nadmašiti jednostavni kontakt očima između dvoje pravih ljudi na pravom mestu. Ni njene kratke suknje, izbacivanje poprsja, pozdravi na hodniku i kolutanje očima, neće postići ništa, sem možda podizanja jarbola ispod njegovih pantalona. Sa njom će se osećati kao da čita ono što je Opra u svojoj zadnjoj emisiji preporučila, umesto knjige koja ga zaista interesuje.
Bez žiške, njene priče se neće čuti od Kanzasove balade "Prašina na vetru", koja odzvanja u njegovoj glavi, njena ruka iako topla, činiće se kao ledena flaša BIPovog piva, izvučena sa dna Obodovog zamrzivača, a kada treba da je poljubi, neće osetiti ništa sem guranja jezika u praznu, sterilnu teglu za pakovanje kornišona. Ona će se njegovim fazonima u početku smejati, dok će joj ubrzo postati interesantne, koliko i izvale Šurdinog ujaka, nakon dvesta četrdeset sedmog praćenja serije "Vruć vetar". Vremenom će se udaljavati, jer im je na samom startu nedostajao osnovni element. Kada je on prilikom samo jednog njenog pogleda, srećan kao ciganče kad se popne na traktor, kada shvati suštinu pesme "Otrov" Alisa Kupera, i kada se nakon uzimanja njenog broja, prvi put plaši da pet godina star, deformisan telefon, ne padne na zemlju i izgubi memoriju, e to je jebena žiška.
- Brate, si još sa onom ribom?
- Nisam brate, ne mogu nemam žišku za nju. Nisam hteo se foliram...
- Ti br'te, ako tako nastaviš, slobodno spakuj alat na tavan, i preseli se na Svetu goru. Kak'e žiške, kak'e pičke materine? Grabi šta ti se nudi!
Zbog nemogućnosti stavljanja ključa u jednu od viđenih brava, jedini preostali način ulaska u kuću u pijanom stanju.
- Milorade dušo, čukaš u zid već pola sata, mislila sam da Živorad opet opravlja sina kundakom. Udjider lagano da mogu da te tučem na miru. Ovuda srećo, ovuda...
Za razliku od Britanera i Talijana koji su doktorirali na tu oblast, naši skriveni kameraši su prekršili prvo pravilo skrivene kamere a to je:''Nasnimi prvo dovoljno gegova i situacija da ima za godinu dana, pa tek onda pusti na TV...'' Nažalost, naš Pera Ložač je to prenebregnuo, pa je, već posle 3-4 epizode počela da ga prepoznaje cela Srbija i da ga napada i šutira po ulici i kad normalno ide i ne snima ništa...
Da bi uspeo da održi svoju emisiju, prebegao je u Bosnu i tamo počeo da traži žrtve... Opet nije poslušao savet, i opet je najebao... Zatim je došao na genijalnu ideju. Da se oblači kao pandur, da zaustavlja ljude na putu, isteruje iz kola i teroriše na najrazličitije načine... Znajući dobro za iskonski strah i strahopoštovanje naših ljudi prema uniformisanom licu, došao je do 10-tak epizoda, koje su nas uveseljavale sve dok raja nije poč'la da prepoznaje njegovu malenkost i dok nije navukao na sebe bes organa unutrašnjih poslova BiH, te je morao da ''zbere bokču'' i da zapali dalje...
Put ga je dalje odveo u Makedoniju, gde većina verovatno nikad nije ni čula za skrivenu kameru... Posle inicijalnih gegova i forica ukradenih od Žabara, ponovo se vratio svojoj opsesiji: da se oblači u policajca i da presreće ljude, izvodi ih iz kola, teroriše i iživljava se na njima, i snima njihove reakcije... Za sada mu to ide dobro, pošto se njegova skrivena kamera verovatno ne emituje u samoj Makedoniji, ali ''Pink'' ima pokrivenost za ceo Balkan, pa će verovatno uskoro i tamo da popuši...
Ostaje mu samo da naštreba šiptarski, da se otisne put Kosova i tamo obuče uniformu KPS-a, pa da presreće sve one švercere i krijumčare droge i tamo da ih zeza i maltretira... Sve dok negde, posle tri emisije, neki Salji, Ljatif ili Daut, ne potegne prangiju i odnese mu pola glave, u trenutku kada mu naš nesrećni Pera nehotice otkrije 25 kila horsa ispod ćebeta u gepeku ''Merdže'' ili 10 polugolih Moldavki u kamionu sa drvima, negde tamo na prelazu Vrbnica i Ćafa Prušit....