Sastavni deo američke mirovne misije je izmišljanje rata, odnosno potpaljivanje žarišta tamo gde planiraju da budu mirotvorci.
U slučaju da u napuštenom selu od pet stanovnika izbije džinovski gejzir nafte, za dva dana će plasirati priču po kojoj su se deda Milorad i čiča Stanomir toliko mrzeli i podstrekivali nacionalnu mržnju, da su Ameri prosto morali da intervenišu sa 75000 vojnika da reše sukobe i pritom, tek usput, započnu masovno eksploatisanje energenta. I tu će morati da ostanu bar 70 godina- do poslednje kapi nafte!
Ljubazno osoblje Laste Vam želi ugodan put. Udobno se zavaljujete u svoje sedište. Klima je uključena, čuje se tiha, prijatna muzika i dok autobus lagano klizi po auto-putu, razgledate prelepe pejzaže naše male,ali ponosne zemlje. Stižete u svoje odredište i grlite se sa porodicom i prijateljima koji Vas čekaju na stanici. Ili bi bar tako trebalo da bude...
Vozač : Ajde,ajde, požurite,nemamo mi ceo dan! Vi : Ali neki čovek sedi na mom mestu i neće da ustane. Vozač : Sedi mu u krilo, šta to mene briga ? Vi: (jedva nalazite slobodno mesto) Baba pored : Ju,sinko,prikloni malo taj prozor,ubiće nas promaja! Vi : Ali,napolju je 40 stepeni, u autobusu je 50! Baba : Neka,neka, ne znaš ti kako je gadno kad te udari promaja,prošli put sam ušinula vrat još kod Pičkojevca. Tranzistor : Kad bi znao malaaaa, ko li mi te diroooo..... Klinac iza : (počinje da pegla, jer ne podnosi vožnju,a majstor nije promašio ni jednu rupu) Vi : (Polako proklinjete dan kada ste poželeli da vidite familuju) Fensi cica ispred Vas : (vadi svoj BU dezodorans i počinje da prska po autobusu). Tranzistor : Celeeee noći ja na splavuuu s njom sam biooooo.... Vozač : (zaustavlja autobus u nekoj nedođiji, izlazi i piša, nonšalantno okrećući leđa putnicima. Ulazi,zakopčava šlic i pali cigaru).
Stigli ste na stanicu. Uzimate taksi,jer je porodica odavno otišla, misleći da nećete ni doći.