Saturday night fever

Subota uveče, sredina januara, napolju "snegić" od metar i po, ti ležiš u krevetu i pečeš se na "tijoj", a onda sve jačoj vatri. Drma te gripčina k'o zemljotres Kinu, boli te glva i svaka koščica. Za to vreme, "u tvoje malo selo", koje ne da nema "džez orkestar" (kako stara pesma kaže), nego u kome ne radi ni pozorište, a bioskopi pretvoreni u ultra-mega-giga-extra "fensi" diskoteke i klubove, gde izlaze ljudi (uslovno rečeno) otprilike duplo mlađi od tebe, puca se i bacaju bombe, što će reći ratna zona non-stop, a nastupaju sve koj' do mojega "bendovi" i "didžejevi", dolazi rok pank i sl. bend (ali sada ozbiljno), čiji dolazak i nastup čekaš oko milion godina, jer si jebeno bez prebijene pare kao večiti student, pa nemaš šanse da "skokneš" do BG-a ili NS-a i gledaš/slušaš svoj omiljeni bend. Da ti dosipa so na ranu, tvoj neki "dobar drug" te zove na mob. da ti "dočara deo atmosfere" - live. Gasiš mobilni, psuješ "drugaru" sve iz porodičnog stabla, uključujući kurajbera, surkunđela i ostale do belog orla, proklinješ dan kad si se rodio i mesec i godinu i ceo JMBG, al' ne vredi. Ostaješ prikovan za krevet, krčkaš se i gledaš na TV-u "prirodne lepote", u vidu Mela Gibsona, dugokosog, "naplavljenog" i na kraju, nabijenog na kolac ili nešto, sa sve kariranom suknjicom.