Jedino što se čuje pored televizora za vrijeme dnevnika kod penzionera.

Zvuk hinjskog smijeha. Ne osmijeha, osmjehuješ se kada se pogledi tebe i djevojke sa kojom se mimoilaziš sudare i to jedino u slučaju kada se ona prva osmjehne. U suprotnom, ona ti možda neće uzvratiti, pa u svojoj glavi postaješ pohotni drkadžija, i to ostaješ sve dok te se ta misao ne mane.

Hinjski smijeh isticanju zlobe na tvome licu doprinosi, logično, jedino onda kada ispadaš zloban. Ta zloba jeste uvredljiva, nema dvojbe, ali se ne plasira sa namjerom da uvrijedi, nego da podbode sagovornika.

Pokvareni, a opet nekako gotivni smijeh hinje nabacuje se nakon mekog podbadanja tamo gdje i ti taj tvoj znate da će biti bolno, ali bol nije toliko jaka da bi on morao da ti uzvrati udarac i iscipela te aperkatom. Izvodi se tako što nježno i na par stotinjki pauze izgovaraš slovo 's'. Pogled obavezno ide ispod obrva, i jedan par usana je nakrivljen ka gore, u mom slučaju nadesno.