Starac u dječjem ruhu
Čudan neki lik. Ime njegovo kombinuje u sebi junake basne „Vuk u zečjoj koži“ i priče „Carevo novo ruho“, i obogaćuje ih motivom traganja za vječnom mladošću. Mladošću uma i duha, da se ograničimo odma' na početku.
Namislio da bude ono što nije i da ga takvog ljudi bespogovorno prihvate. Neće ili ne može da pojmi sebe kao staroga, oronuloga, kome je vrijeme odavno prošlo i kome je bolje da sjedi u zapećku i mudruje o starim dobrim vremenima i kako se nekad znalo, i kako se nekad radilo i starije poštovalo, umjesto što se maskira vitalnošću dumanja i gura međ mlade, koji su, za razliku od njega, jošte nezagađeni sviješću o nezaustavljivom otkazivanju tolerancije prema novim idejama i drugačijim stavovima i o nepripadnosti čitavom jednom novom dobu koje ga gazi.
Komični Ašenbah, ogrnut nekolicinom modernih floskula kao plaštom pod kojim skriva sve svoje konzervativne nepokolebljive principe, upleće se u kolo čiji ritam ne može da stigne, čiji su mu koraci nepoznati a oduševljenost njime neshvatljiva. Ali se upleće. Vatreno, i s mladićkom žestinom. E, ali nije da taj daje dinar da uđe u kolo a dva da izađe ko ona poštena baba (poštena, jer na kraju ipak prizna samoj sebi da nije ona za tu igranku), a ne, bato – ovaj daje ne dva nego sto dinara da iz kola ne izađe on, nego oni koji ga – veli on – kvare, ruže, nagrđuju. I ako treba da se kolo zbog toga ospe, i raspadne – neka, pucajte, ja i dalje držim maramicu i tresem u znoju i suzi oka svoga!
Ali, najgore je to što ovaj biva na nekoj važnoj poziciji, recimo cara ili državnika, ili estradnog zabavljača masa (tačnije smarača, jer ne kapira da ih godinama on ne zabavlja nego nasmijava). Tada niko neće ili ne smije da mu kaže da mu je to odijelo providno. I da svi vide da je ispod njega go, sasušen i istrošen stari mentalni sklop. Sve do jednom, dok se jednom ne otme.
Mati, ovaj čika je iz nekog drugog univerzuma, ništa ga ne kapiram.
