Stranačke aktivnosti (lijepljenje plakata)

1 I 30 ujutru, telefon zvoni k'o kod Valentina u pjesmi „Volim te još“.
-Šta je čekala dosad da mi da pičke? Alo mačko, skini se do pasa eto me stižem.
-Kakva mačka konju jedan, stranka te treba, dolazi da lijepiš plakate, stoko neodgovorna čekamo te već pola sata.

Ovi ljudi ne praštaju ništa, reklo bi se „vole me još“. Došao sam, na ulazu me dočekala četa mamojebačkih pogleda Klinta Istvuda. Izvinuo sam se zbog kašnjenja, i počeo da upijam instrukcije k'o brodski pod. Dok dlan o dlan, u rukama sam teglio deset kila masnog papira idealnog za burek i lica fotošopom dotjerana do neprepoznatljivosti. Cilj je jasan- do zore oblijepiti svu vukojebinu pa makar niko i ne vidio plakate.

Prvo što sam zapazio, jeste kako rodna gruda izgleda sablasno i jezivo u 2 noću kad je čovjek trijezan. Kad vjetar svirne i Hičkok bi se skr'o sa bandere, a ne ja sa makazama u rukama i selotejpom u zubima, dok moj kolega prihvata plakat da ne padne na zemlju umjesto mene. Shavtam polako šta je Hitleru prolazilo kroz glavu dok obavljam ovakve poslove i zašto je svisnuo.

Što više ulazimo u mrak, sve veća trava i žbunje oko puta, dok sam kačio plakat, nešto je šušnulo i zakresalo me po nozi, sunce ti jebem prevršio sam neki žbun k'o kombajn, tri minute sam stajao ukočen dok nisam vidio ježa kako piči pored mene. Ma svega ima. Najgora su prigradska naselja. Eto prilazim jednom stubu da okačim plakat, pripnem se malo više, kad na mene ruknu omanji dinosaurus sapet za strugu, skočio sam na vr' bandere. Jeb'o majku da mi je samo znati đe nađe ovoliku kerusinu, izgleda da ga je ukrstila marka automobila „OPEL“, dok viču da se ta rasa zove Kane Korsa, malo je manji od istoimenog modela „OPELA“. Dohvatio mi je nogavicu, hlače su pukle po šavu sve do kuka, al' samo nek je živa glava. Morao sam svratiti do groblja da uzmem rakije samo da malo dođem sebi.

Dok nisam okusio rakiju plakate sam lijepio k'o prava picajzla koja vjeruje u političke govore. Kako je usrka' sve krivlji plakati, negdje zgužvan nos onom baji, negdje traka otišla preko očiju, eto na jedan sam stub pola sata kačio tri plakata, kad sam završio odmaknem se da vidim kako izgleda, kad njima trojici samo okice vire k'o mačićima, kako sam to postigao ni sam ne znam. Dobro je, izlazim iz pripizdine, još pijaniji, srećem stranačke kolege, sad smo jači.

Taman počnem da lijepim plakat kad se začu glas: „Jebali vas ti što ih lijepite, da bi li!“ Okrenem se, pogledam kod svih kolega neke žene na plakatima samo kod mene lik liči na Bogoljuba Karića dok je imao brčine, jeb'o majku ni kletva me neće stigne kako valja.
Nema veze, idemo dalje, udaram ja plakat preko neke slike, kad čujem ženski glas:“Ej, što tu lijepiš plakat preko našeg kandidadta?“
-„Zato što mi je kurac još uvijek mali da bi na njega nalijepio plakat“. Ciknu koka k'o zmija, a iz obližnjih ćoškova isplivaše grdosije da me biju, k'o uz kurac meni se usta zalijepiše selotejpom k'o od pičkinog soka ni riječ da progovorim,da im kažem da me boli kurac koja će mi se budala rugati sa bandere, neka nakače sad oni preko ovog mog. Vidim ja šta će biti, priberem se,izvinem se ljudima, taman ih urazumim, kad idu ovi moji. Reže boktjebo! Cujem ih sa deset metara, da ne bih izigravao UN lagano sam se izvukao frljno ono plakata što mi je ostalo i okrenuo kući. Ako već jedem govna ne moram i batine dobijati.

Svanulo je, telefon je opet vrisno, sa druge strane: „Javićemo ti se popodne, budi spreman.“