Teleprompter

Hloroform. Profesor čije se predavanje svodi na čitanje prezentacije. Dapače, teleprompterizam je njegov ontološki modus operandi, tako mu duša obuhvata ovaj svijet. U istom tonalitetu, po mogućnosti što sporije, titrirajući moždanu aktivnost kompletnog amfiteatra na jednu frekvencu; frekvencu u kojoj njegov glas postaje lađar koji će nas prevesti preko rijeka našeg kolektivnog nesvjesnog u stanje hipnotičkog transa. To je permisivan pristup, tako transfer znanja postaje lakši i mogućniji, a pri čemu i samo čitanje prezentacije postaje dio nas. Svi postajemo jedno, njegov glas. U pitanju je hermeneutika višeg reda, gdje ni on sam ne zna šta čita, ali upravo depersonalizacija i derealizacija predstavljaju prvi korak u sjedinjenju arhetipova i ponovnom rođenju našeg Bitka. On, bitak razumije se, po završetku predavanja postaje transcedentalno bogatiji, u pravom smislu te riječi, s obzirom da više ne postoje ni pitanja ni odgovori, jedino što ostaje je mir koji prevazilazi razumijevanje. Kraj predavanja svaka jedinka doživljava umiranjem ega, anestetiziranošću afekta i postiktalnom konfuzijom, izuzev profesora koji je davno spoznao da je samo medijator božje riječi, stavljajući time svoj život u službu malo kompleksnijeg uređaja za prikaz i navođenje informacija, jelte, displeja. Na pitanje da li ima šta nejasno studenti poput lososa počinju migrirati uzvodno, kako bi izašli iz amfiteatra, prešli u slađe vode i potaknuti današnjim predavanjem bili povraćeni u majčinu utrobu, baš poput lososa koji se vraća u onaj potok u kojem je rođen.