Ugasiti alarm

Kada hoćeš nešto da uradiš, a nešto u tebi (insekt, što bi Gidra rekao) ti govori da odustaneš od toga, no ti ipak ugušiš glas u svojoj glavi i postupiš na svoju ruku.

Ljudsko tijelo je naučeno da ne sluša sebe, nego druge oko sebe. Zato i dolazimo u situaciju da smo sebi umislili nešto, da nam se pričinilo, umjesto da vjerujemo svom unutrašnjem glasu koji nikada ne griješi.

Svako svoj put gradi onako kako on zna i umije. I nikada ga ne napravimo idealno, u vidu autoputa, nego je to neka kaldrma, trnovit put prepun prepreka, životnih iskustava koja nas iznova nauče nečemu novom. I dobro je da je tako. Životna filozofija je da čovjek stalno uči, svaki dan. Za kretanje po ovom putu potreban je vodič, a to je upravo taj glas koji nam stvara osjećaj nelagode da ne postupamo kako treba. Naravno, svaki put ima znakove pokraj staze koji nam govore šta da radimo, ali često nam oni nisu potrebni, pa postupamo rutinski. No, i rutineri često pogriješe, stoga pratite znakove, oni su siguran i jedini pravi put.

Sumornim korakom dolazim pred kućna vrata. Pozvonio sam dva puta, kao poštar koji donosi neke vijesti. Moja nije nimalo fina. Supruga otvara, a ja pognute glave kažem jedno lagano: "Dobro veče..."
Na licu joj se dalo primijetiti da zna da nisam došao nikakvim dobrom. Odmah me je upitala: "Kojim zlom?".
"Spakuj stvari, one najbitnije, idemo odavde", odgovorio sam. Zbunjenost na njenom licu pokušao sam da skinem ponavljanjem riječi: "Sutra idemo odavde..."
Tražila je objašnjenje, čemu sve to.
"Prokockao sam sve što imamo. I auto, i kuću, i imovinu. Sve je otišlo. Sutra idemo odavde... Sutra idemo odavde... Zašto nisam stao odmah kad sam vidio da me ne ide? Zašto nisam stao? Sutra idemo odavde..."
Tada sam primijetio da više nego ikada žali za propuštenom prilikom kada je mogla da ode sa roditeljima u inostranstvo, a ona jadnica je vjerovala u konjinu koji je izgubio sve što ima, i ono najvrjednije, njeno povjerenje...