
Riječi koje odzvanjaju u tvojoj glavi, koje ti nikad niko nije rekao, niti će reći, a koje imaš toliku potrebu da čuješ. Ubjediš svoj id da te svakodnevno laže, da ti pumpa ego i puni mozak iznutra, što rezultira ogromnim i ničim potkrijepljenim samopouzdanjem.
Pod njihovim uticajem polako gubiš vezu sa realnošću, uzdižući sebe na nivo božanstva i ubjeđujući okolinu da je taj savršeni perpetum mobile od laži u tebi uzvišenog porijekla i od ogromnog značaja.
A, okolina te gleda k'o mladog pavijana.
- Kakvu to igru igraš, majmune?
- Pušim karu, Tarzane.
- Jesi li dobar u tome?
- Radim to dugo. Uvlačim k'o crna rupa.
- Ovako - Objasni mi pravila igre koju igraš čitav život i ja ću za dva meseca biti bolji od tebe.
- E, baš da vidim. Uzmi ga lijevom rukom. Taaako. Otvori usta. Šire. Nemoj da grizeš. HO-NO-LU-LU, HO-NO-LU-LU...
U busu se devojka svadja preko fona da se ne kaze Vukajlija nego Vujaklija za recnik... ocaj na njenom licu kad je shvatila da ne moze objasniti
Mokoš · 11. Maj 2011.
Uvlačim k'o crna rupa, hahahaha :)
+++
Бар су неке инспирисали +
Јел ово Хонолулу фора из оног филма са Мајкл Мадсеном или?
Начи, пишање по гологузији за све паре.
Брутално и много добро! +
Nesam gledao, kružio je vic sa sličnom tematikom.
Tnx