Riječi koje odzvanjaju u tvojoj glavi, koje ti nikad niko nije rekao, niti će reći, a koje imaš toliku potrebu da čuješ. Ubjediš svoj id da te svakodnevno laže, da ti pumpa ego i puni mozak iznutra, što rezultira ogromnim i ničim potkrijepljenim samopouzdanjem.
Pod njihovim uticajem polako gubiš vezu sa realnošću, uzdižući sebe na nivo božanstva i ubjeđujući okolinu da je taj savršeni perpetum mobile od laži u tebi uzvišenog porijekla i od ogromnog značaja.
A, okolina te gleda k'o mladog pavijana.
- Kakvu to igru igraš, majmune?
- Pušim karu, Tarzane.
- Jesi li dobar u tome?
- Radim to dugo. Uvlačim k'o crna rupa.
- Ovako - Objasni mi pravila igre koju igraš čitav život i ja ću za dva meseca biti bolji od tebe.
- E, baš da vidim. Uzmi ga lijevom rukom. Taaako. Otvori usta. Šire. Nemoj da grizeš. HO-NO-LU-LU, HO-NO-LU-LU...
Nesam gledao, kružio je vic sa sličnom tematikom.
Tnx
Uvlačim k'o crna rupa, hahahaha :)
+++