Vojno lice
Lice puno bora. Od kojih svaka ima svoju priču. Svoj dan u rovu. Svoj komad hleba i konzervu klot pasulja. Svoju noć na straži i prvi ispaljeni metak. Svoju mokru uniformu i svrab od puzenja po travi.
Lice sa dva uha. Koja su čula rafal automatskih pušaka i haubica. Koja su čula bombu koja je pala nedaleko od rova. Koja su čula jecaje i poziv u pomoć svojih najmilijih. Koja su čula:"*JURIIŠ!*", a posle svega, pesmu vojnika iz vagona vraćajući se kućama.
Uši koje su čule smrt.
Lice sa dva oka. Oka koja su videla sivilo bojišta. A onda i crvenilo istog. Koja su videla kako ljudi padaju, život se gasi, a država gubi.
Oči koje su videle smrt.
Lice sa nosem. Nosem koji je krišom omirisao duvan kada mu je zastavnik ponudio cigaru na straži. Kojim je mirisao sveže prolivenu krv svoje braće, i miris olova koji je okruživao bojište.
Nos koji je namirisao smrt.
Lice s ustima. Ustima kojim je probao zastavnikovu cigaru. Ustima u kojima je jeo pasulj svaki dan u ratu. Ustima kojim je poljubio krst sa lančića i uzviknuo "*pomozi Bože*!".
Lice s ožiljkom od metka. Ožiljkom koji njegovu priču može da ispriča bolje nego usta...