
Dok je "običan" ateista u fazonu "ja u boga ili nešto slično ne verujem, a ako nešto svevišnje i postoji mene to ne zanima" i nastavlja dalje sa svojim poslom i nikoga ne smara sa svojim stavovima i pogledima na hijerarhiju u unuiverzumu, ateista-karijerista je ono što Amerikanci i Britanci nazivaju "Pain in the ass", tj "bol u dupetu" (odnosno smor nad smorovima).
Elem, priča kaže sledeće: ateista-karijerista ima neodoljivu potrebu da do zla boga smara o nepostojanju bilo kkakve svevišnje duhovne sile. On (ili ona) to kategorički odbija i to je sasvim OK, jer ipak, svi mi imamo svoje poglede, verovanja, stavove i tako dalje. Međutim, ateista-karijerista mora non-stop da ponavlja kako ništa božansko ne postoji (čak i kada ga niko ne pita). Smara o pričama o sveštenstvu koje "zamljaćuje" narod sa "dosadnim besedama" o veri, bogu i ostalim religijskim temama, a njegova izlaganja zasenjuju svojom samouverenošću čak i špansku inkviziciju. Do kraja će se boriti da pobije svaki religijski stav, svaku, pa i najmanju naznaku nečega "uzvišenog" u bilo kojoj osobi na koju naiđe. Prosto čovek da pomisli da mu je to zanimanje, nešto kao anti-pop (ili anti-popadija).
Sve to jeste smešno, ali i žalosno na neki način. Tolikom svojom pričom o neverovanju samo pokazuje svoju slabost i svoju nesigurnost. I dok već pomenuti "običan" ateista jednostavno ne veruje i neće čovek da se opterećuje time (a nije mu zapelo ni da objašnjava zašto ne veruje), ateista-karijerista prezentuje svoj religijski stav, odnosno svoje neverovanje. Ceo koncept, cela teza kojom se on vodi nije ništa drugo do mlaćenje prazne slame, tj poziranje. Ateista-karijerista je ateista iz fazona, jer mu je nešto došlo da bude kul ili šta već - drugačiji.
----------------------------------------------------------------------
razjašnjenje: nije loše ako je neko ateista. Svaki vernik bi trebao da veruje za sebe i da ne smara druge sa tim. Isto tako, svaki pravi ateista bi trebao da ne veruje u ono što pravi vernik veruje. Oni koji se trude da na silu i bez ikakvog povoda na silu "objasne, razjasne, dokažu, pokažu i utvrde", e oni su samo najobičnije pozerčine, istripovane ljudske jedinke koje teraju kontru iz nekog hira ili najobičnijeg tripa.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.