Momenat boemštine.
(Izmišljene boemštine, razumije se. Ne postoji takvo nešto kao boemština. Kafana je ništa drugo do - pozorište. Svake večeri tu se premijerno izvodi predstava sa ulogama koje nisu unaprijed raspodijeljene. Glumci ulaze, svako u svoj lik, odabran po svom izboru i mogućnostima. To što Zoki daje debeo bakšiš i ne da nikome da se uhvati za novčanik je samo Zokijevo ispunjavanje sna samom sebi. On je napolju možda razvedeni moler što jedva sastavlja kraj sa krajem, ali u svijetu kafane on nalazi stolicu novopridošlici i smješta ga za svoj sto. On podvikuje konobarici da donese piće. Ona zna šta on pije. On domaćinski okreće ture, plaća točena piva i rakije i misli o sebi kao da je sabljom upravo donio slobodu narodu... Sve je to laž, Zoki će sjutra mamuran na moleraj, ali što da mu iko kvari. I ko da mu kvari? I ostali gosti su glumci na bini pred publikom. A publika su oni sami, jedni drugima. Ako raskrinkaju Zokija, i Zoki će njih. Za to nema razloga. I ko da kaže Zokiju da nije boem? Da, definicija besmisla u 100 kvadrata i 5 sati.)
U pabu studentarija. Težak im život, padaju se ispiti. Dječaci se trude da se svide djevojčicama a da izgleda kao da se ne trude. Djevojčice ne znam šta se trude. Nego, pita me jedna:
- Ti baš voliš da piješ, a?
- Pa nije da volim, prije će biti - ne marim da pijem...Ovu rečnicu sam ostavio nedovršenu. Kratku tišinu nastalu ovom kvalitetnijom mišlju prekinuo sam sledećom, koja kao da mi je tek pala na pamet.
- Al' sam pijan često.
- Hahaa..
- U graji, bez, druga, sam... kraj pune čaše.Pogledao sam u čašu, podignutom desnom obrvom, natmurenom lijevom. Gledao sam zarobljene zrake ionako prigušene svjetlosti kako se beznadežno odbijaju o staklene zidove.
-Zaboravim zemlju, zaboravim mesto, gde svi se jadi i poroci zbraše.
Tišina. Sagovornici su bili iznenadjeni. Danas su svi boemi Tome Zdravkovići. Toma je sjajan, ali ipak prečest, previše za svakoga. Ovdje se neko načitao Jesenjina i naslušao o Montmartu. Ali to su dva kraja svijeta. Mi se ponosimo lokalnim herojima. (Kome ti - lokalan?!)Podigao sam pogled sa čaše. Izgledao sam kao čovjek koji je donio tešku odluku nakon dugog razmišljanja. Pogledao sam djevojku ravno u oči i ozbiljnim a pomirljivim glasom, za nijansu tišim, za ničicu čistijim, potvrdio:
-Ne marim da pijem.
Sada su sagovornici već počeli da se meko smješkaju, dirnuti predstavom. Već siguran u svoje riječi, ali kao da se pravdam, počeo sam da govorim ubrzano, gestikulirajući rukama, sitnim radom prstiju...
-Al' kad priđe tako svet mojih radosti, umoren, i MOLI... za mir za spasenje za smrt... ili pak'o...
Ponovo privučen gravitacijom čaše, pogled sam kovao u njene dubine. Tijelo mi je omlitavilo kao da je svu težinu uložilo u taj pogled. Odjednom, istrčao mi se osmjeh koji je više ličio na trzaj. Ramena mi poskočiše. Pogled ostade gdje je bio. Oči postajaše sve sitnije, praznije...
-Ja se svemu smejem...
Kao da se budim, počeo sam da se prisjećam gdje se nalazim. Oči su počele da se polako okreću sagovornicima. Erupcija je izostala. Grudi su mi se opet punile vazduhom, a oči počele da vraćaju obim. Izdišući bučno, kao da sam želio da zaglušim sopstvene riječi, pustih i taj stih, pomirljivo podižući obrve (od ovog može da se rikne stil).
-Pa me sve i boli.
Jako dobro. Zadovoljan sam. Neka tu bude kraj.
