Povremeni, potisnuti, nakaradni osjećaji koji se javljaju kod ljudi koji, umorni od života, nezadovoljni sobom, doživljavaju svojevrsan slom; iz najdubljih slojeva duše izvlače sve svoje nevolje, propala nadanja i nedosanjane snove, izmiješaju ih kao špil karata i izbace kratko na sto...
To ti je život. Jebešga, nisi ga takvog želio, ali ko si ti da se buniš i tražiš drugačije. Sam si sebi birao put. Ponekad ti se čini da bolje nisi ni zaslužio, niti ti bolje treba. Da, trebaju ti ovi trenuci povremenog samosažaljenja, da ti razdrmaju učmalu samosvjest, da mozak, otupljen od nerazmišljanja počne da makar malo služi svojoj svrsi.
Bio si pametno dijete. Dovoljno inteligentan da razumiješ sve oko sebe, da razaznaš sve nijanse života, nedovoljno jak da promijeniš ono što te je sputavalo. Sada kada se sjetiš, bilo je to najljepši period u tvom usahlom životu. Ustvari, jedini u kome si istinski uživao. Jebemliga, zašto nismo rođeni stari, pa da se prvo mučimo a da posle uživamo u djetinjstvu?
Došao je pubertet, prve frustracije i konačna spoznaja o okrutnosti života. A činilo ti se da možeš sve - čitav život je bio pred tobom, puno lijepih stvari nadomak prstiju, trebao si samo da se istegneš eto ga...Nisi uživao u životu, bar ne u tolikoj mjeri u kojoj misliš da bi sada uživao, kada bi imao priliku da se vratiš. Ali nema prilike...Nisi bio ni svjestan, da sa svakim tvojim sljedećim dahom, u nepovrat odlazi onaj bezazleni, kreativni dio tebe. Ostajale su ti samo olupine ideala. Zbog toga, drugima nije bilo teško da ti ih slome.
U suterenu zrelosti shvatio si da život ne ide onako kako si želio. Stojao si tu, na vjetrometini, a tvoje postojanje se svodilo na imaginarno razračunavanje sa nesrećnom sudbinom. Ruke su ti bile sve kraće, a ideali nedostižniji. Shvatio si da si sa životom igrao ruski rulet. A tu su ti šanse male. Već si postao svjestan da ti je najbolje prošlo, a ni njega nisi proživio kako valja. Naježio se od same pomisli kako će ti tek biti...
Najviše te boli što su svi uspjeli više od tebe. Bar ti se tako čini. I oni od kojih si bio bolji, i oni od kojih si se nadao da ćeš nekad biti bolji. Svi oni, sada su daleko ispred tebe, nedostižni, nakaradno ti se keze kao da žele da se osjećaš još gore. Za sve kriviš zlu sudbinu, nesreću, loše ljude i još gora vremena. Tek na tren, iz potisnutog kutka prozboriš sebi-možda sam mogao više? Tiho, da niko ne čuje...
- Konobar, daj još jednu! Jebiga, daj da se napijem do kraja, da zaboravim šta sam i ko sam, da legnem u krevet bolesno spokojan. Sutra, sutra će mi već biti lakše...
