Sova hukom najavi ponoć preciznije od starog sata na gradskoj kući. Tvrđava i dalje stoji. Most takođe. Hladno je majku mu. Zadesila nas vrlo hladna jesen, a pretoplo ljeto. Ledena rijeka protiče pod nogama. Čuje se topot gradskog autobusa. Ponekih kola. Pasa lutalica.
Stepenice se vijugaju u meandrima, skrećući čas lijevo, čas desno. Čas gore, čas dolje. Lampe i dalje vuku gas. Žbunje šuška pod naletom hladnog sjeverca. Ili pak onog para što vodi ljubav u njemu.
Klupa dočekuje zadnjicu k'o najrođenijeg. Sat na tvrđavi otkuca tri sata. Glava pade na ruke, pa se opet podiže. Pa opet pade. Hladnoća grize k'o bijesan pas. Ruke drhte, podstičući tijelo na isto. Sat otkuca pet puta. Počelo je da se razdanjuje polako.
I onda...
Hvala ti, Gospodarice, što me opet nisi uzela u svoje naručje.
