Zaspati na svom krevetu. Na onom na kojeg si navikao. Spokojan. Svuda pođi ali kući dođi jer svoja kućica je svoja slobodica, štono bi se reklo.
Jer, "svoje" je mirna površina jezera. Rezultat ulivanja i odlivanja, na kraju, kada se sve uravnoteži. I tišina koja je prati. Mir, svuda unaokolo.
Mediokritetski raj. Aritmetička i geometrijska sredina svega. Kao vojnici u stroju i zamišljena linija koja ih prati.
- Pita me ćerka danas da joj dam pare da kupi sok u školi.
- Pa, mislio sam da joj svakoga dana ti spakuješ užinu. Spakuješ li joj i sok?
- Spakujem, ali, sve drugarice iz odjeljenja kupuju sok u jednoj prodavnici. Valjda dijete neće da se izdvaja.
- Pa dobro. Neka je. E, kad se ja sjetim, i mi smo dobijali doručak u školi ali je uvijek bio neko ko se izdvajao. Kao, nijesu zdravi bureci, krofne i sendviči sa podrigušom. Uvijek je bilo roditelja koji su djeci pakovali voće, šargarepe i slične stvari. Da se dijete hrani zdravo.
- Pa u pravu su, da znaš. Bolje da dijete za užinu pojede jabuku nego neku salamu.
- Slažem se ja ali to nije djelovalo u praksi. Djeca koja mnogo jedu jabuke su obično željna bureka i obratno. I tako smo se mi mijenjali među sobom i na kraju smo se svi isto hranili.
- Ma da. Sve to legne na svoje, na kraju.
