Hodali smo pravo putem dok nam je sunce peklo leđa i našu senku projektovalo ispred nas. Na prvom rsskršću je trebalo da skrenemo, ali on ni da čuje.
“Tvrdko!” - kažem mu – “Moramo da skrenemo levo kako bi stigli na pravo mesto.”
“Ma jok ja.” - odgovori on, buljeći ispred sebe – “Neće Tvrtko popustiti prvi... i ako je pametniji.”
“Kako prvi?” – začudim se – “Šta ti zapravo hoćeš?”
“Hoću da se on, koji bi hteo da me pogazi...” – reče uperivši prst na senku ispred sebe – “makne prvi. Eto, to hoću!”
