Kako je loše kad te probudi u 9 komšija sa motornom šegom, koji se sprema za zimu prije početka ljeta. I onako mamuran, izraspadaš se do kupatila koje je naravno zauzeto, pa se otkotrljaš nazad do sobe i upališ kompjuter koji te ubija u pojam svojim vječnim procesom paljenja do statusa predvidjenog za guglanje. Dok pokušavaš da uspostaviš kontrolu nad čulom vida, tvoje ogromne krameljine padaju u najglibaviju stvar na svijeT, zvanu: tastatura, dje se taloze na predhodnoj podlozi. Zatim se javlja bol u nekom od ekstremiteta, za koji naravno ne znaš čime je izazvan i dok pokusavaš da vratiš film koji izgleda kao da je pušten na youtube-u preko dial-up-a sa redovnim pucanjem konekcije, dolazi najgora scena kad si se smuvao sa grobom. Podrazumijeva se da ti od društva gorenje ne gine i već razmisljaš o brojnim opravdanjima i sticajima okolnosti koje su dovele do toga. Šega i dalje razara i onako mamurnu glavu a programi nikako da prestanu da se pale. Vec nervozan na pragu dana ideš do kuhinje da utuliš dehidraciju i majki obrazlazeš kako si se prejeo one presušene pršute sinoć. Najzad wc se otvara i nakon nervoznog pogleda u ogledalo pereš ruke novim Nivea sapunom i razmisljaš o sasvim nebitnim stvarima. Telefon zvoni, glava pulsira i vijest glasi da je kolokvijum za 10 minuta što te baš ni malo ne zabrinjava s’ obzirom da si se vec predao u toj oblasti. Sav slomljen, nemoćan sijedaš za kompjuteR i pališ facebook. Vidiš jednu notifikaciju, odnosno najkatastrofalniju sliku ikad, koje se ne sjecaš. Na redu je cafemontenegro dje prva vijest koja ti upada u oči govori o razvodu Ognjena Amidžica i njegove zasigurno ljepše polovine što nikog na zemaljskoj kugli ne zanima. Gasi se mozila, pali se counter i pored statusa admina, 6 čitera ti ubijaju volju nakon 2 runde igranja i kuca se q-tab-enter. Šta sad ? Kakav no-lifer. Ideš da spavaš sa nadom da će ti sledeće buđenje promijeniti um.
