Pas shvaćen bez predrasuda. Pas na ravnoj nozi sa nama.
Sva čista osjećanja i odnose koje čovjek može imati u životu a da nijesu uprljana u kaljuzi društva su sadržana u jednoj jedinoj niti koja povezuje dva bića čije su misli gotovo jednako ustrojene.
U kratkim sortsevima, isprljanim i iscijepanim laganim majicama, velikim klompama koje klaparaju i štite mekanu, neogrubjelu kožu djeteta od oštrog kamenja neasfaltiranih ulica. To je banda dječaka i djevojčica koje se stidljivo pridružuju prateći jedni druge, pucajući iz drvenih pušaka u imaginarne neprijatelje na drveću i u vazduhu. Baš jedan od dječaka u klompama će prvi primijetiti paća koji mučen svojim psećim brigama ne primjećuje motke u rukama djece. Dječak u klompama, vidjevši paća, će bez proračunavanja prići. Pritrčaće, zaklaparaće. Neće uprljati paća nečasnom pomisli o postojanju buva, o prljavosti njegove dlake. Savijena koljena, stopala sakrivena u ogromnoj obući daju ovom stvorenju vanzemaljski izgled. Ali jednostavan. A pružena ruka koju povlači po njušci neće pokazivati superiornost, instrument sažaljenja.
Paćo će kao previdjeti postojanje motke u dječijim rukama, nešto jače je preovladalo i on prilazi, ide u susret. Milo mu je kad ga neko zove pravim imenom- paćo. Paćo će da zacvili, vjerovatno zahvalan zbog dodira dva sunca tog ljetnjeg dana- nebeske zvijezde i dječije ruke. Izvrnuće se, izmučen glađu, šutiranjem uglancanim gospodskim cipelama, možda šugav, možda buvav, šepav, mršav- ružan. Prepustiće se masaži ogoljenih rebara. I njegovo postojanje biće primijećeno i potvrđeno ručicama lažno-nogatih jednostavnih i nevinih gorostasa u klompama.
Obje vrste se prepuštaju jednostavnoj igri prostog postojanja i zajedničkog življenja. Predmetno odvojenog a vibraciono povezanog.
U takvoj igri obje vrste postaju svoje suštine. Čiste elementarne čestice bez primjesa ičega okolnog, bez uprljanosti, čist papir idealnog koncepta idealne suštine koja nije prošla kroz sito društva.
I kada bi predmet filozofije bila tako bukvalna stvar kao što je pas, u njenoj suštini pisala bi samo jedna riječ- paćo, a u suštini čovjeka- dijete. Sa tom razlikom da paćo ostaje paćo i kad ga zovemo pašče, a samo naš dio niti povezanosti postaje odvratan. Vremenom.
Gomila sa ulice će se razići kada neka od slojevitih, naboranih majki otvori škure i sa prozora ukaže na nedostojnost paća punog buva i u dječije srce usadi sjeme predrasude i gađenja prema stvorenju mentalno i evolucijski nižem ali čistotom dječački sjajnijom.
