Prijava
  1.    

    Pretproleće

    Poslednja polovina februara. Period dualne prirode: po trajanju, to je proces, po intenzitetu, to je impuls.

    Kada pretproleće dune u rog, svaki Eduard Sam koji drži do svog štapa i cilindra otpočne svoju borbu protiv sata, gravitacije, moderne filozofije, starih religija, pravilne ishrane, gradskog prevoza, preuskih ivičnjaka, pretesnih cipela, telefonskih razgovora, sparivanja boja...

    U ovakvo delikatnom periodu, ljudi često (Nisam završio! ...nošenja kišobrana, kafe sa šećerom, potpisivanja pisama, brojanja novčanica, rasipanja reči, lažnih obećanja, izdavanja računa, dobrobita zajednice, plaćanja poreza, nacionalnog identiteta, Rui Lopeza, četrnaestog februara kao zakazanog termina seče ruža, poimanja surovosti realnosti, mirenja sa socijalnim istinama, iskazivanja političkih opredeljenja i uopšte posedovanja istih, prljavih stakala, plačnih nimbostratusa, unapred odredjenih destinacija ma i najkraćih putovanja)
    ...
    (.)
    ...upadaju samom sebi u reč.

    Osobe se dele na one koje ne vole novembar i na one koje mrze februar (i na sve one ostale koje sve to ne zanima, dobro, prihvatam, ali dajmo malo širine). Pred novembrom čak i sat šteluje kazaljke da lakše izadje na kraj sa njim. Leto je daleko iza, a novo nije na vidiku. Samo zima koja dolazi, i misli kao "Samo da se preživi, pregrmi, prebrodi, da se stigne do proleća, pa ćemo se prebrojavati. I, mili, vidi nemoj da si sam zimi. Nije to za zajebanciju." Uporedo sa tom pomisli, ljudima koji ne vole novembar javi se san o proleću, koji postaje sve življi kako vreme odmiče.

    Osobe koje mrze februar (tačnije, njegovu poslednju polovinu) su redje, ili se to samo tako čini. One ravnodušno pregaze novembar. Njih ni zima ne pogadja previše. Zima je tmurna i hladna pa se manje zamera kad su i ljudi takvi. Oni imaju lek za zimu, ali ta februarska pomisao na proleće koje će neminovno doći, i to veoma brzo, unese nemir u njihove uske vene.

    Pretproleće širi pore na još uvek promrzloj koži. Kao kostobolja pred oluju, pretprolećna ludost najavljuje ničim zasluženo novo proleće. Javlja se kod onih koji nikad nisu preboleli prihvatanje uslova korištenja slobode. Pretproleće podseti svog vesnika da je on jednog davnog proleća srce nosio na dlanu, a sada ga čuva u džepu. Sada vodi poslove, pravi planove, prelazi ulicu na pešačkom prelazu. Našao je svoju sreću. Ustvari, dve. Ček, tri. Da, tri brbljive sreće. Ali za to je morao da plati ćutanjem.

    Pretprolećni sindrom se lako uoči, ali mu se ne pridaje veliki značaj. To je samo blago samoregulativno ludilo: tiha depresija i tinjajuća anksioznost. Iz daljine uopšte ne izgleda kao godišnji trzaj ribe na udici, koju, nesvesnu svoje pozicije, neka duga nit neumitno vuče ka suvom.

    Dok sam prelazio ulicu, pažnju mi je privukao čovek se zaboravio pred semaforom. Trubili su krvoloci iza njega, kao da je on tu nešto kriv. Tek neki minut pre toga, radnica u apoteci je ustala sa radnog mesta i zvanično objavila da je kasa zatvorena. Zaključala je radnju i otišla, poklonivši mi pre toga lek protiv kašlja po koji me je supruga poslala. Nju zatičem ispred zgrade na biciklu. Nije na poslu jer je bolesna, ali zaštno nije ni u krevetu. Draga? Kaže da joj ne smetam sad, šalje mi poljubac. Taj ožiljak na kolenu je iz vremena bežanja iz škole sa dečakom koji se zvao Miloš, ili Milko, ne sećam se tačno, uvek je tu priču prekidala na pola i menjala detalje. Verovatno zaboravlja. Svakako, uplela joj se bila noga u lanac ili tako nešto... Gore u stanu, deda sedi u fotelji i gleda Zvezdu. Nikad veću suzu nisam video. Deda? A da mi pričaš opet ono kad ste išli u London? Ćuti deda... Tetak u kupatilu prebacuje razdeljak u levu stranu. Ovo već ne sluti na dobro.
    - Tečo, opet ti? Pa šta tetki da kažem čoveče?
    - Kaži šta hoćeš. Idem i tačka.
    - A šta ćeš kad te nesudjena bude pitala znaš li koliko je prošlo?
    - Šta koliko je prošlo, neka je prošlo. Znam koliko je prošlo. Deset proleća je prošlo. Da, u prolećima brojim. Ko ti to? Muž, a? Već muž? A šta si govorila onda, šta? Ček, šta sam ja govorio? Jesam, neka sam, ništa ne bih ni promenio. Sve i dalje mislim. To je jedino što sam ikad rekao a za čim ne žalim, iako me sad boli kao cela šuplja gornja vilica. Neka je prošlo! Znam da je prošlo... Znam jer za mene nije. Kad te proleće mimoidje, ništa ni ne teče. To je ništa, tih deset godina. To je deset puta nula. Ovo je moje mesto, jedino ovde mogu da budem i ja se ne mičem odavde. Ne, ne znam kako se to zove u psihijatriji. Znam koliko je prošlo! Eto tako ću da joj kažem.
    - I tvoja je?
    - Već je ona moja, neznalice! I ja to ne zovem tako.
    - Nego kako zoveš?
    - ...
    - I ti ćutiš, a?
    - ...
    - A da mi učiniš nešto?
    - Idem.
    - Dobro, ideš, ali da odložiš to za par dana, za mart recimo, kad otopli još malo, dodje pravo proleće, a? Nije mart daleko. Čekao si deset god... proleća, možeš još deset dana? Čisto da staneš na loptu i da uradiš kako valja.
    - Misliš?
    - Sto posto, videćeš. A i deda se napio, moramo da ga odnesemo u krevet. Eno ga u fotelji, opet sanja kako potpisuje za Zvezdu umesto da ide u Nemačku..