Vrhunac nehigijene se moze videti i doziveti na stanicnim wc-ima sirom nase zemlje.Kroz njih prolazi jako mnogo ljudi i oni su odgovorni za to stanje.
Potpuno je nepoznato sta nekoga natera da pisa ili sere,pored mesta koje je za to namenjeno,da sara po kabinama,da lomi sanitarije....
Sve bih to mogao i da razumem,ali da neko govnima napise svoje ime na plocicama,to ne mogu!
...ako ste mislili da je to najnehigijenskije mesto,grdno se varate...najprljavija mesta koja sam imao prilike da vidim,to je kada sam sa drugarom koji je sanitarni ispektor,obilazio skolske menze po Srbiji!To je vec bilo nesto nezaboravno!!!
Kad sam izabereš parče pečenja na nekoj proslavi.
Kada ti je žena sve lepša i lepša.
Kada izvadi telefon, pozove prijatelja (brata, kuma, rodjaka, mamu, zaovu, svekrvu...) i po dobijenoj vezi ugura aparat u trubu nesretnog tamnoputog trubaca, kome zbog nedostatka lufta popucaju svi moguci kapilari na obrazima.
... da bi tamo nekome prenio dio atmosfere
Trenutak apsolutne sreće, velikog uspeha i razmišljanja da si nepobediv na koji gledaš nakon godinu dve, i shvataš da će od sada u najboljem, nerealnom slučaju biti isto, a u svakom ostalom biti samo gore.
-Video sam Miloša sinoć, pijan, ispovraćana košulja, otego neku stomačinu, muvao neke ribe, pa dobio batine i izbacili ga iz kafane. Potpuno drugačiji nego što ga se sećam.
-Tako ti je to kad vrhunac karijere doživiš u srednjoj školi, jebi ga...
Kacenje albuma sa slikama sa sinocnog provoda na fejsbuk. Nema veze sto je atmosfera u klubu bila jebeno smorena, nema veze sto si puko poslednji dinar od caletovih para koje ti je on poslao da kupis knjige, na par piva, nema veze sto te nijedna riba nije ni pogledala, i sto si se pravio da ti je super samo kad vidis da neko drzi fotoaparat. Jedino vazno je da ti gomila nebitnih ljudi koje ni ne poznajes lajkuje taj isti album, i naravno da bivsa riba, koja te je nedavno sutnula vidi kako se ti ludo provodis. E vidis to je vrhunac zadovoljstva.
Kada se za vreme šoranja počešeš gde te svrbi.
je kada u skolu dodje ortak iz razreda, obucen u belu, tesnu majcu(sa natpisom "dinamit jeans" i aplikacijom skorpije i dinamita) i belu, providnu tri/cetvrt, suskavi trenerku, kroz koju se provide, verovali ili ne, zelene bokserice, cele sa temom tigrovog krzna i veeeelikim, zutim, tigrovim ocima...
to je pajserluk, a vrhunac pajserluka nastupa kada se isti, gore navedeni ortak natriti(da se zute oci kroz providnu trenerku vide savrseno), dupetom okrenutim prema jednoj ortakinji i samouvereno kaze "Gledam te, oho ho ha!"
(na veliku nesrecu dobrog ukusa, ovo je istinit dogadjaj)
"Mirko pazi metak, hvala ti Slavko spas'o si mi život"
Ovo je jebote početak i vrhunac naučne fantastike u domaćoj kinematografiji, kad je drug Mirko izbegavao metke, Neo nije bio ni u jajima, a od Matrixa nije postojao ni algoritam. I tu smo bili ispred svog vremena.
Kad od radnika u Gradskom zelenilu utripujes da je GSP kontrola.
-Brate, eno kontrole, izlazi!
-Koji ti je, u parku smo!
Stadijum koji dostižete kada vas sve, ali baš sve, podseća na one stvari.
Nova reklama za Lenor omekšivač: Kada moj plišani zeka počne da bocka, mama ga ponovo učini nežnim.
Kada lik obuče svoju roze majicu "za grad", u kojoj se oseća i izgleda kao debil, kaiš sa prevelikom kopčom koja u sebi ima znam $ od cirkona, zatim iritantno uske farmerke sa sve belim cipelicama neobičnog oblika.
Vrhunac je njegov osećaj bitnosti, bez obzira na to što će mu se većina likova i devojaka smejati.
Kad debela zena u busu kaze "samo malo."
Kada zaključaš vrata ili kapiju, a posle toga ne prodrmusaš bravu pet-šest puta.
Kada juriš profesore umesto devojaka.
Kada znaš koliko košta gajba piva ali zato nemaš pojma koliko košta jedna flaša.
Kad i na eDopunu kreneš da odgovoriš sa ''Hvala!''.
Nisi siguran kog datuma ti je godišnjica veze sa devojkom, ali u svakom trenutku znaš kolika ti je popularnost bila poslednji put kad si bio na Vukajliji.
-Dušo, pa kome je to danas dve godine :))
-Nije maco, registrovao sam se u oktobru, tek za mesec dana je!
Kada dan pre mature idete da se sisate kod novog frizera.
Kad prof. na času završi rečenicu sa "osam", a ti se ni ne nasmešiš.