Jebo mater tako se osjećam svaki put kada je ovo pomjeranje satova naprijed-nazad. Pogledam na telefon, piše da je 9 sati.
Siđem do kuhinje, sat pokazuje isto 9 sati.
Nosim kafu, kad onaj mali sat kod televizora pokazuje 8 sati.
Onda stanem i počnem da razmišljam koji me sat jebe, jel ovaj na telefonu i kuhinji ili onaj mali kod televizora kog smo kupili u Sloveniji 92-e.
A nije taj mali garant, on je miljenik u čitavoj kući, njega prvog namještaju.
I tako stojim, ladi mi se kafa, molim Boga da me niko ne pita kada sam ustao, zbuniću se, počeću da cimam glavom u stranu.

Rođeni smo u vozu koji je u konstantnom pokretu. I iako imamo osjećaj da stojimo u mjestu, vrijeme prolazi kraj nas, tačno tu gdje se sjedimo u našem sjedištu.
No, s vremena na vrijeme pogledaš, i zapravo osjetiš inerciju, i gledaš kako se sadašnjost pretvara u sjećanje. Kao da neki budući ti se osvrće i gleda u prošlost.

Jednog dana ćeš se sjetiti ovog trenutka,i on ce značiti nešto drugo. Možda će te navesti smijeh ili nabiti ponosom sa željom da mu se vratiš ili ćeš primijetiti neke pojedinosti skrivene u toj sceni koje do tad nisi primjetio. Možda ćeš pronaći neki budući reper za sagledavanje stvari koji će te dalje oblikovati. Pokušavaš ga osjetiti prije vremena, tražeći sitne tragove, kao da hodaš po sjećanju koje se trenutno događa, osjećajući čitav svijet kao da si putnik kroz vrijeme.

Svijet oko tebe je potajno čudan: neki detalji su zanimljivi i predodređeni, drugi pak dragocjeni i nepovratni, ali svi lagano izblijede u čudnoj teksturi dana. Pokušavaš pročitati lica oko sebe, sva su zabrinuta u dnevnim problemima, još ne shvatajući da je ovaj svijet već izvan njihove kontrole. Iako to ne mora biti tako, ali se nekako jednostavno tako podesilo.

Jer ustvari ti i jesi putnik kroz vrijeme, skačući u budućnost malim nesigurnim koracima. Samo dijete izgubljeno u stranoj zemlji bez mape i orjentira, s nemogućnošću da išta učini, neg da se utopi u dati momenat, bacivši jedan posljedni pogled prije nego sto nastavi dalje...

No, odjednom, jedan dio na je već star čovjek, koji se osvrće na život.
Čeka na vratima svoje unuke, koji pokušavaju mu doći u posjetu.

Ti si dvoje ljudi odvojenih okeanom vremena,
Jedan puca od želje da iskaže ono što je vidio, drugi koji čezne da ti kaže šta to sve znači...