Naoružan domaćim sirom i kajmakom, nekoliko niskobudžetnih pašteta kupljenih na sniženju u lokalnom marketu, kesom debelih termo-čarapa, odjećom i obućom, natrpranim u putnu torbu tako da nema mjesta ni da se igla provuče, naš junak se zapućuje na put ka velikom gradu. Na rastanku majka, uz suze koje vlaže njeno lice kao izvor Save, prosipa bukal vode za njim, a ćaletu oči blistaju od ponosa.
U džepu ima para tek toliko da može fino da jede i ako mu nešto ostane da može da izvede djevojku u grad. Naravno, kao i većina seoske djece, on nije sin budžovana pa da može da se rasipa. Na nogama nosi kineske Abidas patike kupljene na obližnjoj Arizona pijaci za 20 maraka (oko 1000 dinara) od para koje je ćale zaradio prodavši sijeno. Noseći tešku torbu u, od cijepanja hrastovine, nažuljanim rukama, naš mali čovjek stiže u velelepni grad gdje studira. Stanuje na kraju grada, zabačen od svih dešavanja, jer je kirija dosta manja u odnosu na centar grada. Živi sa nekom gluhom babom s kojom voli da se slatko nasmije i koja mu, tu i tamo, ispeče svoj specijalitet - gurabije.
Marljiv je student, u indeksu je osmica najmanja ocjena, a u društvu je prava legenda. Svi ga vole, cijene i poštuju zbog njegove volje i želje za napretkom. Kod gradskih djevojaka, koje su navikle na materijalizam, slabije prolazi, ali na svu sreću, kolegice seljančice, koje namirišu njegove feromone na kilometar, hrle mu u zagrljaj. Veoma često, ljudi kao naš junak, uskoro postaju velike ličnosti, asistenti, profesori ili pak doktori.
A zna se desiti da seljak prvi put vidi grad, pa se izgubi u njemu k'o Hadžira u grahu, pa poslije pjeva onu Šabanovu: "S namerom dođoh u veliki grad".
