Obrnuo krug, rekli bi ovi mlađi. Ispio obje čaše, udario bi kontru neko stariji, i onu od meda i onu od žuči. Bio, vidio, pobijedio, rekao bi bolesnik koji umišlja da je Cezar lično. Kako god da se kaže znači isto.
Dovoljno star da bude i prođe. Ali i dovoljno mlad da se odupre zaboravu. Njegova čaša je puna svega, sve se nalazi pomiješano u njoj. I samo trzaj je dovoljan da ono što vidi ili čuje ispliva na površinu.
Sjedim i čekam. Ne svojom voljom, nažalost. Posmatram. Brzi prsti, još brže oči. Kuca i posmatra, kuca još malo, zakašlje se i pređe rukom preko kose. Plave oči, mršav. Kao...
Izvući će se, mora se izvući. Gdje li je sad...
