Razmišljaš jebote, kako proživjeti ovaj život a da u svakom trenutku uzmeš najiše od njega? Da svaki tren proživiš, bez onih praznih minuta i nepotrebnih oscilacija rapoloženja.
E vidiš, ima nešto u svakom našem koraku, u svakom trenutku. Ima neka šarenolikost i raznobojnost, tiha i nemirna iskra sreće, samo je treba pronaći u skrivenom kutku svoga bića.
Evo, došlo je proljeće, granulo sunce. U proljeće se sve budi, nebo se raširi i sve miriše. Pravo vrijeme da se oslobodiš nagomilanog stresa, da potražiš nove ideje u zapostavljenim mjestima isklijalog mozga i pokušaš da promijeniš loše stvari. Da upoznaješ nove ljude i zavoliš nova mjesta. Jednostavno, da otkriješ neke druge, nepregledne vidike, obogativši tako svoju svakodnevnicu. I nema izgovora, nema ljenčarenja. Naoružati se poletom, mentalnom snagom i svim onim što čovjeka čini živim. I da, proljeće je vrijeme za sjetvu. A budi uvjeren, kako u proljeće posiješ, tako ćeš u jesen žnjeti.
Ljeto ti je, opet, vrijeme za uživanje. Znaš ono, godišnji odmor, ovo-ono. More, boravak u selu, kupanje, djevojke u kratkim haljinama, spavanje na terasi, izlasci dok sunce ne obiđe novi krug. Ima nešto lijepo i bezbrižno u njemu, sjeti se čovjek svih onih ljetnjih raspusta, ljetnjih ljubavi, prvih šljaka za pare, upisa na fakultet. I uveče, kada tamna koprena prekrije sokake, razlije se miris orošenih trava i čudesna svirka zrikavaca, probuđen poj ptica. Zaživi u čovjeku neki dugo potiskivan osjećaj bezgranične slobode, ležernosti i nade u bolje sutra. U ljeto dozrijevaju i trešnje - slatke, sočne. Da pokažu čovjeku kako lijepe stvari kratko traju...
Dođe jesen, počnu one kiše i dosadni vjetrovi i donese odnekud loše misli i stare čežnje. E pa vidiš, i u tome ima ljepote. Jesen je vrijeme za razmišljanje o sebi, o svojim propuštenim prilikama i neostvarenim a mogućim željama. Ali ne onako šturo i pesimistično, već autosugestivno i temeljito. Vidjeti gdje si pogriješio, pomiriti se sa činjenicom da je možda moglo bolje ali da je sada kasno. Skupiti zalihe zimnice i dobrog raspoloženja pred zimu. I radovati se Miholjskom ljetu i onim rijetkim danima okupanim Suncem, jer, na kraju krajeva, baš onda kada ga najmanje ima, najviše mu se i obradujemo.
Ostaje ti zima. Vrijeme koje posvećuješ ljudima koje voliš i koji te vole. Kad zavije mećava i snijeg ledi do kosti, ostaje ti svoja kućica i topla vatra. Ili polu-topli radijatori. Tada su i oni veseli, porodični praznici, kad se svi skupljamo i slavimo, jedemo i pijemo. Iza tebe svugdje ostaju tragovi u snijegu, kao znak da si živ i da postojiš, tu u svojoj stvarnosti. A u albumima stara sjećanja, slike i pregršt toplih boja.
Ako i ne voliš zimu, ne brini, uskoro opet dolazi proljeće...
