Nemoguća misija u današnje vreme.
Niko od nas nije slobodan i nema slobodnu volju. Postoji samo privid slobode i možda tek poneki trag slobode koji nestane i raspline se kao dim koga odnese košava.
Od pradavnih vremena i od samog početka kada su ljudi počeli da razmišljaju, uvek je sloboda bila ta o kojoj se sanjalo i maštalo, a uvek im je izmicala. Kao što senka beži od čoveka tako beži i sloboda. Vidiš je, svestan si da postoji, ali ne možeš je posedovati, ne možeš je ukrotiti niti vladati njome.
Mi sada sve više živimo u svetu Velikog Brata koji ima samo jednu želju. Želi da nas kontroliše i oblikuje po svojoj volji. Bilo milom ili silom on želi da budemo pokorni građani bez sopstvene volje i bez trunke kreativnosti. Želi da nam oduzme pravo na slobodno razmišljanje, želi da nam oduzme čak i onaj maleni trag slobode koji imamo i koji nestaje nošen olujnim vetrovima novog doba.
Draga moja braćo i sestre, ljudski rode. Pokušajmo da sačuvamo u sebi makar jednu malu iskru slobode u svom srcu da bi spremni dočekali neko bolje vreme. Ukoliko ikada dođe.

Većina stvari u ovim brdovitim predjelima na kojima obitavaju naši narodi stoji u naopakom poretku u odnosu na čitav svijet. Politika, sport, kultura, obrazovanje... Čast izuzecima koji pokušavaju da naprave razliku (što im obično ne polazi za rukom, sem ako nisu LGBT aktivisti), ali situacija će uvijek biti između crne i stvarno tamne sive. Međutim, u jednoj stvari se slažemo sa svim Zapadima i Istocima. U pojmu slobode.

Šta zapravo znači "biti slobodan"? U idealnom svijetu, raditi ono što hoćeš, kad hoćeš i kako hoćeš. Ili ne. Imati svoj izbor, ne bojati se osuda drugih, te se izražavati kako god nam volja. Nema nikakvih obaveza, dužnosti, tako tih sranja. Lenčariš koliko ti duša ište, hrana raste na granama, voda ti se sama sliva sa listova u usta i tako dalje i tako dalje...

Za razliku od gore pomenute obećane zemlje, u stvarnom svijetu sloboda se skupo plaća, a ko plaća ili rizikuje sve ili već ima sve. Oni koji rizikuju sve obično završe sa nekim instrumentom u rukama i kartonskom kutijicom od orbita ispred, tražeći svirkom poneki dinar da bi se prehranili. Ili izvode neki drugi performans. Šta znam, nisam odavno šetao Knez Mihajlovom ili Zmaj Jovinom. ALI! Oni imaju slobodu da rade šta god hoće... Sve u granicama zakona naravno. Spavaju gdje hoće, pričaju gdje hoće, seru gdje hoće, jebu gdje hoće i ko hoće. A ako se nema toga, nije problem opaučiti nekog predstavnika reda i zakona, istrpjeti par slomljenih rebara i provesti kišnu noć sa krovom nad glavom i sve četiri gore navedene privilegije. Tako su birali.

Sa druge strane, sloboda koju je kupio čovjek koji već ima sve, kupio ju je činjenicom da već ima sve. Lova do krova, Lamborghini i Mercedes u garaži, žena ko avion, dječica rok zvijezde... Ako ko šta i pogriješi, nema veze, para vrti gdje burgija neće. Za njih nema gore pomenutih zakonskih ograničenja, a tatica će da izvadi sina drogeraša iz zatvora i prije nego što isti do zatvora dođe. Lijepo zar ne? Samo pojedinci imaju takve privilegije i izvlače se, recimo on, možda on, a on, ko zna, možda jeste možda nije...

A šta da rade obični ljudi? Ništa, i oni imaju slobodu, ali i kredite, djecu koja idu u školu, posao na koji ne smiju da kasne, šefa koji ih ne podnosi jer su iz druge stranke, stranke koje se ne podnose, auto koji troši gorivo i kome trebaju popravke, roditelje oko kojih treba voditi računa... A sve to sa minimalcem. Zaista je zadivljujuće strancima kad čuju sa kojim parama mi sastavljamo kraj sa krajem. A šta ćeš, tu si se rodio, gledaj da ideš dalje, negdje gdje za prosječnu godišnju platu možeš da kupiš stariju tipu BMW-a ili novog Golfa sedmicu, a ne ovdje gdje za prosječnu godišnju platu ne možeš ni račune kako treba da poplaćaš.

Da ne dužim dalje, postoji sloboda i za prosječne ljude, ali ispada da jedina sloboda koja nam ostaje, nije ništa drugo do nadgrobni spomenik. Ali nakog sveg rada i truda, da li vrijedi? Neka to kaže citat sa jednog krajputaša u primjeru...