Gladnik

Izgladnjenik. Gladan pažnje, pogleda i pohvale. Osoba željna potvrde, bilo kakve, bilo čije. Duboko prazna jedinka.

Rupa u njoj bezdana i nezasita ne dopušta joj ni trena samospokoja, ni časa zadovoljstva, ni magnovenja ispunjenja, već je nagoni neprestano da iz drugih srče sopstvenu esenciju, da se tuđim o njoj stavovima napija, da se tuđim o njoj mislima prehranjuje, da se tuđim o njoj izjavama najeda, da se tuđim pojmom o sebi prežderava.

Jer ona sebe nema. Ona ima samo ono što drugi o njoj imaju. Šta god da ona uradi, nije dobro. Nije dovoljno dobro. Kakva god ona da je, nije dobra. Nije dovoljno dobra. I ona to zna. To je jedino što dovoljno dobro zna.

Ipak, od drugih traži da joj i to jedino, faminističko, znanje poljuljaju, da je od tog jedinog u šta je sigurna razuvjere, da njenu ličnost iznova i iznova potvrđuju, da u njoj samoj perpetuiraju svijest o vrijednosti i potrebi njenog postojanja. Da joj glad zavaraju, da joj kiselinu sveproždiruću ugase, da je Ranitidinom nakljukaju, da je njom samom ispune.

Uzaludno. Čir prošlosti svu tu nasušnost nagrize i sagori i traži još. I još, i još, i stalno još. Rana nikako da zaraste, praznina nikako da se zatrpa.