Niklas Bendtner

Gubiš protiv Barselone, imaš igrača manje, treba ti gol za prolaz u sledeću fazu takmičenja. Pogled ka klupi, pa ka fudbalerima koji se zagrijavaju.. Konsultacija sa pomoćnicima.. Prekrstiš ruke, misliš se, vagaš, lomiš se u sebi. I najednom ti sine: "Pa ovog momka: http://www.youtube.com/watch?v=HMo7FDqoVyE&feature=player_embedded, jakako!"
Pozivaš ga, kažeš mu da se skine, objasniš mu na koju stranu napadate i pošalješ na teren. Momci koji devedes' minuta krvare na terenu jureći Mesija i Injestu, grabe nekako loptu, iznose je preko desnog krila, koje vidi Niklasa kako utrčava u kazneni prostor kao beba Guskić ka cucli, dobija loptu...Dobija loptu.. I dakle, umjesto da raspali po njoj, da barem usmrti navijača iza jer bi kurac od gola pogodio, bivonja jedan, on se odlučuje da je primi, iako je primio samo dvije lopte u životu, od kojih jednu za rođendan. I ne samo da hoće da je primi, već je nosi spoljnim dijelom kopačke. Lopta bježi od njega kao kurac od katetera i završava kod golmana, sa njom i poslednja prilika da se nešto promijeni. Momak će posle izaći pred novinare, reći da nije glupava, krivonoga copina koja posjeduje zemljoradničke alatke umjesto donjih ekstremiteta, već da ga boli primicač za sve, pa nije mogao bolje da odreaguje.