Obični ljudi

Oni koji nemaju nešto što ti imaš. Ili nisu imali nešto što si ti imao.

Ne stvarno, žao mi je vas običnih ljudi, pa se ti sada zapitaš: Zašto?

Evo zašto. Ulazim u bus prije jedno mjesec dana, i prva stvar koju oduvijek radim kada uđem u bus je da nađem slobodno mjesto. Ništa čudno, to svi rade. Nađem mjesto, sjednem i osjetim neku tupu bol u dupetu. Trznem dupetom lijevo - desno, ništa, ne prolazi. Zauzmem knjiški sjedeći stav i bol odleprša u vazduh.

Nije to ništa, pomislih, plastične su stolice, postave su skoro pa drvene. Ružno i brzo sam sjeo i zbog toga me je zaboljelo.

Pozavršavavši obaveze po gradu, posvetio sam se šetnji ka najbližoj stanici. Cigara, upaljač, žar. Prvi dim se ne uvlači u sebe - tako dobijaš rak.
Krug od dima.
Bus.
I opet ista scena. Ista bol, isto mjesto, sve isto. Hoće to kada onako ružno sjedneš.
Kuća.
Ulazim u sobu, sjedam na fotelju. Opet. Pa dobro, majka mu stara, šta je ovo?
Bol.
Fotelja ne da je udobna nego ono, ali ni to ne pomaže. Štaš, idem na krevet, uzeću lap i problem riješen. Zabod na netu, film. Puna pepeljara.
Hvatanje sna.
Buđenje.

Protegao sam se u ležećem položaju, smakeo jorgan u lijevu stranu i sjeo na krevet.
Bol.
Ništa, trtična kost me boli, nema druge. Jebem ti sjedišta u busu.

Danas ću ležati, proći će, ne može trajati zauvijek.
Ležanje na leđima prošlo je komotno, raznorazni sajti društvo mi praviše i utom dođe noć. Zaspao sam, za divno čudo, nakon jedva četvrt sata prevrtanja po krevetu. Eh, to prevrtanje po krevetu, kako je to veličanstvena stvar. Zaključio sam to sutradan, kada sam se probudio i kada se nisam mogao prevrnuti na desnu stranu, da smaknem jorgan u stranu i da ustanem lagano, već sam se, bogami, fino napatio.

Boli, ali proći će, ne može trajati zauvijek. Trpi.

Hodanje je, takođe, išlo sve teže i teže. Taj bol u dupetu - za koji sam sumnjao da dolazi iz trtične kosti što se se kasnije ispostaviti kao loša pretpostavka - nije mi dozvoljavao da se pozabavim bilo čime sem ležanjem na leđima ili na trbuhu.

Dan. Gledam u plafon i, mamu mu jebem, zaboli me. Postavim jastučić ispod dupeta - ništa.
Preostaje mi jedino ležanje potrbuške.

Narednog jutra odgmizao sam do ambulante. Doktorica mi je rekla da svučem pantalone a sa njima i gaće, i da legnem na bok. Obnažen postah sa negodovanjem, ali i sa čvrstim i jasnim stavom - da tako mora. Bijeli mantil mi je saopštio vijest: živio sam u zabludi - nije trtična kost sine, imaš čir na dupetu.

Ljudi, ne znam. Krenulo je tako naivno, tako tiho, a sada me satire, sada jedva ležim na stomaku. Je-dva!

Nakon sedam dana kljukanja antibiotika, čir se ugasio, bol se povukla, i ja sam shvatio da sam jebeni car - da mogu da hodam! Skakutao sam poput Crvenkapice po poljima, širio ljubav, grlio vjetar - nogama, sjedao sam na sve moguće ravne i neravne površine, na sve barske stolice...

Ja mogu da hodam, mogu da sjedim... mogu da... mogu da ležim!!!

I tu negdje, kada sam sjahao sa metle, postaje mi žao običnih ljudi - ljudi koji nisu prohodali sa 22 godine, jer ta doza sreće, ta euforija, taj bol kog više nema... ekstazi.