Uzrečica koja to nije. Buraz stoji iznad uzrečica i iznad riječi, iznad naglasaka i nacionalnih pripadnosti, boja, hoda, sise, brata, košmara, jarana, čove, braćale, razbuksa, mejta, djuda.
U Splitu si.
- E brate braćori, može vatra?
Dobijaš upaljač, ali preko kurca.
U Splitu si.
- E buraz, može vatra?
Može, gdje ne može, odakle si, dobar ti taj šešir, Tina, dođi čučni puši ovom momku.
Buraz je začin govora, naušnica od pera egzotične ptice koja uljepšava njenu oštru, naizgled zauvijek zanjihanu strastvenu pojavu.
Uz buraza dohakaš u budžake koje je psihologija davno odbacila.
- E izvini buraz, pitanje jedno: kako da napustim ovaj lavirint?
- Izvoli nacrt, i pozdravi porodicu.
- Oh... kej, hvala.
Unjaoke Vest, Snjanike Vest, Prokelj Vest, Njanje Vest jedan je od najneobičnijih oblika života danas. On je, navodno, reper, s tim da bi se mnogi koji prvi put čuju glas tog nečega mogli zakleti da je u pitanju zagorena tepsija estradno-materijalističkog pokreta.
Da je grad, bio bi Bijeljina.
Da je pjesma, bio bi ''Everything I do, I do it for you...''
Da je slatkiš, so bio bi on.
Lik i djelo njegovo pojavljuju se nekad onda kada je muzički kanal MTV doživljavao smjenu generacija u zagradi propast, kako u redovima svoje firme tako i u onome što počinje davati publici: u vječnu slavu, pod jablane i tla, poslaše oni tada termine za (danas) malo komercijalniju ali opet dobru priču, spotove stvarane kreativnošću i duhom a ne lovom, jednog Tupaka i jednog Bigija i dovedoše izrešetanog 50Centa koji je imao barem priču delikventnog maloljetnika iza sebe. I on je, ajde, bio dobar, ali ga pojednostavljeni oblici života nisu mogli shvatiti. Tada estradno nebo obećane zemlje rađa novu zvijezdu do čije srži će svi moći da dopru - prasak se dešava, svi su pod prašinom i jedva dišu, odjekuju bubnjevi, tišina pristiže i muk... iz kamena izvire ručica čista kao Una, na prstima zlatno prstenje stokaratno, narukvica od platine, majica tek iz pogona i preko nje sakao, bunda od pande, ''armirani džins'' patike, kravata, uredno podšišana bradica i izvini me čitaoče na sekund: da li Ti ovo liči na čovjeka koji priča o sivilu i težini životnih okova? I meni.
Bigi je tražio kurve i kokain.
Tupak je tražio svrhu.
Njljbljuc Vest traži da mu ruke vežeš za leđa i tabane koprivama žariš da mu.
Ipak, nije njegova krivica što je postao slavan i što ima bazen sa pogledom na svaki grad koji zamisli i to oduvijek, jer (je odrastao na medu i kupovnom mlijeku i jednostavno brate zašto se nisi počeo baviti slikarstvom, skejtom ili nečim manje opasnim. Nije svako za umjetnost i nije umjetnost za svakoga, pobogu! nego, da ne skrećem sa teme,) mama mu je advokatica ala!, ćale isto neka ozbiljna čivija u društvu i on postade reper!
Repom se bave oni koji su propatili ili oni koji bi gorili za iskonsku patnju - da je barem približno tako kratkotrajna kao vatra, - kao Moskri loko pajdoman limuntus u pederuši! Nešto mi šapće da su Bljutavog u mladosti tlačili svi kolektivno i podjednako pa zbog toga on krenu tamo gdje i stiže - negdje daleko od dosega njihovog njuha, u svoj zamak, iza što više redova što više čuvara i što više kapija, pod izgovorom da je u braku sa Kim Kardašijan za koju cijeli Savjet Kritičara Pornografije jednoglasno tvrdi da se loše seksa.
Ako ništa, Kanje, znamo kakva ti je žena u krevetu.
Nadam se da ste se i u njemu našli.
Definicija napisana za Mizantrophy II
Hodajuće suze... Suze nesretnice... Suze koje plaču... I plaču...
Plaču tiho... Da ne probude brata... On je prva smjena... I suze... one znaju, znaju, ne pitaj ih kako, znaju da nikada, da jednostavno nikada, nikada neće biti bolje... I ako bude, opet neće... Neće biti bolje...
Dobila sam posao... Danas... Zašto baš danas?... Danas je utorak, a svakog utorka, bude taj utorak... Utorkom je pričao sa mnom... Slao mi je pisma... Posao je dobar, ali utorak... I plata mi je dobra, ali nije me briga... I dali su mi kola... Službena i nova... Da imam, kažu... Sigurno smjeraju nešto... Šta im je?... Nisam ja od juče... Znam ja više nego što oni misle... Prošla sam mnogo toga... Svak' je probao da me uništi... Ali vidiš, ostala sam jaka... Jaka... Jaka sam... Njihova dobrota mi smrdi... Jer svi koji su bili dobri prema meni... nestajali su... ali vraćali su se!... Ali po svoje stvari... A ja sam ostala... Jaka...
Kada kreneš sa čitanjem ove definicije, prvo jednom naglas izgovori riječ žbaha. Zvuči gadno, jel da?
Žbaha je djevojka kojoj smrdi iz usta. Svašta će ljudi izmisliti, između ostalog i žvake, čak će izmisliti i jeftine žvake, i žvake u paketima. Razmišljaće o tebi kao svom kupcu, da ih imaš više uz sebe, da eto, ne gledaš krivljenje lica svog sagovornika dok pričaš nešto sa njim.
Žbaha je urnebesna, vuče na debelu i ne zna ukombinovati boje. Ja se žbahe bojim, i bježaću od nje kad god uhvatim priliku.
Eto sinoć ja i moja boginja, moja drugarica čije ime neću reći zbog toga što bi se Jelena naljutila na mene kad bi saznala da je spominjem na Vukajliji, odemo na predstavu pozorišnog tipa. Predstava je bila preeeedobra, jedino jedna scena za koju smo se dogovorili da ćemo im zamjeriti kad se sjetimo te predstave je ta kada Hasanaginica umire - umire prenaglo, i Hasan - aga zajedno sa ostatkom škvadre to uopšte ne doživljava. Kao umrla je, sretan joj dženet i to je to.
Sjedimo tako poslije predstave i pričamo o predstavi, i ja tu primjetim da sam se već momački zacugao. Šta ću boli me kurac, imam para, to što njima trebam platiti knjige nije bitno, bitno je da ih imam, pa odlučimo da ne idemo odmah kući nego da skršimo i moje i njene pare i pare njene sestre iz Vinkovaca koja studira ekonomiju u Osjeku. Kaže da ne voli ekonomiju, i da preko ljeta radi na moru. Pametno, rekoh.
Napio sam se burazeru, kao livada sam bio nekada kada sam krenuo kući. I, eto ti njih: četiri žbahe. Pa ja njega znam, reče jedna, glavna žbaha među žbahama. Ponudile su me da pođem zajedno sa njima u njihovu sobu u domu, jer one tamo nastavljaju sa cuganjem. Umoran sam, kažem im, a i bus bih trebao uhvatiti, nije mi baš nešto stalo do smrzavanja, iako volim snijeg i ne libim se da to napišem.
Ne znam sada tačno kako je došlo do toga da ja stojim naslonjen na gepek nekog automobila, sivog, ili možda prljavog pa zbog toga sivog, i da privlačim glavnu žbahu ka sebi sa namjerom da je poljubim. Otkud mi ta ideja, stvarno ne znam. Ustvari znam, bio sam pijan kao tikva. I jebote, poljubim je tu na foru, i znaš kad ne znam, žao mi je te djevojke i vazduha koji ona truje, žao mi je svega u šta žbaha dune. Prepao sam se, eto proljeća mi, prepao sam se i krenuo sam bježati od nje. Stavio sam ruke u džepove jakne i bježao sam. Gospodin. Kroz maglu sam mogao čuti kako me ona doziva, mislim da je vazduh postajao zelen jer smrad ima takvu boju, čuo sam i Orbit kako nju doziva.
Bježao sam od zla. Gadio sam se samom sebi. Ja sam pogan čovjek. Ja sam prevario svoju djevojku sa žbahom koja ima ružne nokte i masnu kosu. Bježao sam od sebe, bježao sam i bilo je klizavo, pao je prvi snijeg, a nisam posebno dobar hodač a kamoli trčač po snijegu, i sapleo sam se o ležećeg policajca i pao sam preko njega. Da li je ovo realno, pa pao sam preko ležećeg policajca, zapitao sam se dok sam sjedio na dupetu... dok mi je mirisalo iz usta, seljanko jedna pogana!
To je ona pjesma koju voliš od malena ili si je upoznao nekad kad ti je bilo veoma uau pa si je zapamtio i kad god je puste ti se sjetiš tog exkstra pazi kaktus trenutka i budeš veseo i razdragan, toliko veseo da prosto mamiš uzdahe.
Baš sinoć eto prolazim pored Zimzograda i iz onog šatora kroz moje lijevo uho prostruja staro dobro: Ena je divna žena Ena dobro zna da takvi dani svrše zgužvama i ja podignem obje ruke u vazduh i krenem da mlataram tim nekim rukama i neš vjerovati baš tada pored mene prolaze djevojke neke koje uvježbano horski izustiše jedno milo: Ćaaaooo! na šta sam im uzvratio čednim vađenjem svog ogromnog kurca iz špilje pa sam ih brzopoteznim ali preciznim udarcem odalamio i svih pet popadaše na pločnike Trga Krajine.
Vani je bilo prohladno, vlažnost vazduha ispod prosječnih 1024 milibara, borovi trljaju dlanove i traže rukavice po unutrašnjim džepovima kaputa iz Modiane, a one nepomično leže na tlu, po obodima usana uhvatio se led magičan jer na usnama imale su sjaj, oh kakav apstraktan led, sreća pa bake tada spavaju i nije imao ko da ih opomene da ustanu, inače bi preživjele i stigle bi na voz za Zagreb koji se negdje nakon granice transformiše u vlak.
Jebeš Zagreb zimi, parkovi su im tada pusti i bez lista drveće žudno čeka mart i proljeće.
Oni koji nemaju nešto što ti imaš. Ili nisu imali nešto što si ti imao.
Ne stvarno, žao mi je vas običnih ljudi, pa se ti sada zapitaš: Zašto?
Evo zašto. Ulazim u bus prije jedno mjesec dana, i prva stvar koju oduvijek radim kada uđem u bus je da nađem slobodno mjesto. Ništa čudno, to svi rade. Nađem mjesto, sjednem i osjetim neku tupu bol u dupetu. Trznem dupetom lijevo - desno, ništa, ne prolazi. Zauzmem knjiški sjedeći stav i bol odleprša u vazduh.
Nije to ništa, pomislih, plastične su stolice, postave su skoro pa drvene. Ružno i brzo sam sjeo i zbog toga me je zaboljelo.
Pozavršavavši obaveze po gradu, posvetio sam se šetnji ka najbližoj stanici. Cigara, upaljač, žar. Prvi dim se ne uvlači u sebe - tako dobijaš rak.
Krug od dima.
Bus.
I opet ista scena. Ista bol, isto mjesto, sve isto. Hoće to kada onako ružno sjedneš.
Kuća.
Ulazim u sobu, sjedam na fotelju. Opet. Pa dobro, majka mu stara, šta je ovo?
Bol.
Fotelja ne da je udobna nego ono, ali ni to ne pomaže. Štaš, idem na krevet, uzeću lap i problem riješen. Zabod na netu, film. Puna pepeljara.
Hvatanje sna.
Buđenje.
Protegao sam se u ležećem položaju, smakeo jorgan u lijevu stranu i sjeo na krevet.
Bol.
Ništa, trtična kost me boli, nema druge. Jebem ti sjedišta u busu.
Danas ću ležati, proći će, ne može trajati zauvijek.
Ležanje na leđima prošlo je komotno, raznorazni sajti društvo mi praviše i utom dođe noć. Zaspao sam, za divno čudo, nakon jedva četvrt sata prevrtanja po krevetu. Eh, to prevrtanje po krevetu, kako je to veličanstvena stvar. Zaključio sam to sutradan, kada sam se probudio i kada se nisam mogao prevrnuti na desnu stranu, da smaknem jorgan u stranu i da ustanem lagano, već sam se, bogami, fino napatio.
Boli, ali proći će, ne može trajati zauvijek. Trpi.
Hodanje je, takođe, išlo sve teže i teže. Taj bol u dupetu - za koji sam sumnjao da dolazi iz trtične kosti što se se kasnije ispostaviti kao loša pretpostavka - nije mi dozvoljavao da se pozabavim bilo čime sem ležanjem na leđima ili na trbuhu.
Dan. Gledam u plafon i, mamu mu jebem, zaboli me. Postavim jastučić ispod dupeta - ništa.
Preostaje mi jedino ležanje potrbuške.
Narednog jutra odgmizao sam do ambulante. Doktorica mi je rekla da svučem pantalone a sa njima i gaće, i da legnem na bok. Obnažen postah sa negodovanjem, ali i sa čvrstim i jasnim stavom - da tako mora. Bijeli mantil mi je saopštio vijest: živio sam u zabludi - nije trtična kost sine, imaš čir na dupetu.
Ljudi, ne znam. Krenulo je tako naivno, tako tiho, a sada me satire, sada jedva ležim na stomaku. Je-dva!
Nakon sedam dana kljukanja antibiotika, čir se ugasio, bol se povukla, i ja sam shvatio da sam jebeni car - da mogu da hodam! Skakutao sam poput Crvenkapice po poljima, širio ljubav, grlio vjetar - nogama, sjedao sam na sve moguće ravne i neravne površine, na sve barske stolice...
Ja mogu da hodam, mogu da sjedim... mogu da... mogu da ležim!!!
I tu negdje, kada sam sjahao sa metle, postaje mi žao običnih ljudi - ljudi koji nisu prohodali sa 22 godine, jer ta doza sreće, ta euforija, taj bol kog više nema... ekstazi.
Dečko izrazito debele djevojke.
-BORKO DODAJ MI RUKU, VIDI KOLIKO MALO MI FALI!
-Neću, nauči sama prelaziti preko praga lifta.
Baba dan pred penziju.
Uzmeš monotoniju, okreneš je za 180° i dobiješ politoniju. Spremanje laganičević a ima zgodan ukus.
-Mišu, šta radiš?
-Usmjeravam zrake sunca ka vinovoj lozi.
-Kako?
-Meditacijom i konopcem.
-Otkad ti meditiraš?
-Od danas. Samouk.
-Meni dosadno.
-Možeš li mi samo dodati papagajke, druga ladica odozdo. I da, raskidamo. Poz.
Svako zatamljeno staklo u kojem se može vidjeti odraz tvog tijela, ako uzmemo u obzir da je ogledalo najbitnija sprava u teretani.
Većina batica ne preza da se samom sebi dokaže jednim natezanjem bicepsa dok žuri na autobusku stanicu po novu turu steroida iz Rumunije.
Naloženim pojedincima (čitaj:klincima, kvazi mafijašima) jedina šansa da nešto opale.
Petlja koju posjeduju dobri drugari. Krasi ih solidarnost, kolegijalnost, uvijek gledaju korak ispred sebe.
Ovaj stil kenjaža dobro dođe i njima, jer ne moraju da udišu vlastiti smrad. Tebe iznenadi, jer ti očekuješ da ćeš upasti u vece sa majicom preko nosa zbog smrada koji je zavladao prostorijom.
Bojiš se. Ne prestaješ da razmišljaš o tom govnetu koje je u tebi danima. Prisjećaš se Darvina, teorije evolucije. ''Sigurno se u meni stvorio neki novi život, novi svijet.'' Čekaš. Čekaš da završi drug koji je poslednji put spustio dasku od WC šolje prije 10 dana. Bojiš se opet, jer si ti sledeći. Stvarajući sliku odvratne životinje za koju misliš da ti titra po probavnom traktu, ne uspjevaš čuti puštanje vode na svakih minut dva. Otvaraju se vrata. Tvoja mašta radi svoje, već vidiš zeleni dim. Ruka ti još nije otpala, ali zato konopac na vodokotliću gori.
