To je izraz koji koriste očevi kada razgovaraju sa svojim sinovima, način da odrzi autoritet kada više ne zna šta da kaže. Izraz se, inače, prenosi sa kolena na koleno.
-Opet dolaziš u pola 6 ujutru! Mamu ti tvoju! -Ajde bre matori nemoj opet da počinješ... -Eee, otićićeš ti u vojsku...da vidiš šta je disciplina!
Tradicija svih naroda od pamtiveka. Širom planete uzduž i popreko, rasprostranjena u primitivnim porodicama, koje čini većina celokupnog svetskog društva. Prenosi se kao i svaka druga, s kolena na koleno.
Nažalost, ovu aljkavost NE primenjuje svaka 1389. porodica u Srbiji.
Prva i jedina tradicija koja je stara koliko i sam ljudski rod, a trajaće dok ne izumremo kao vrsta.
- Kad je isukao ono njihalo strave iz pantalona, neka me struja prošla i telo mi je samo u inerciji palo ničice na kolena dok se iz usta čula onomatopeja otvaranja gljivenog čepa - Jadna ti, hihi.
Odvajkada je kurčenje delima svojih zemljaka bilo prestižno nadmetanje na Balkanu. Veština se razvijala, gajila sa posebnom pažnjom i prenosila sa kolena na koleno. U jednom trenutku se toliko razvila da je prerasla u umetnost. U guslanje.
,, Balkanski old wave'', kako su ga krstili muzički kritičari krajem 18. i početkom 19. veka, napravio je pravi bum na tržištu. Guslari su putovali od mesta do mesta, a najveće livade su rasprodavane u roku od par sati. Osnivač i najveća zvezda vejva, Filip Višnjić, prokrčio je put i postavio temelje za sebe i svoje kolege, buduće zvezde i zvezdice ovog pravca.
Naučnici sa univerziteta u Masačusetsu veruju da čak ni popularni WiFi nije mogao da pretpostavi da će se pravac održati do danas. Iako je u današnje vreme dosta privatizovan, a stil je značajno promenjen, guslanje i guslari su prisutni na svakom koraku. I dalje, van svake mere i razuma, pevaju hvalospeve prepričavajući podvige svojih zemljaka i ortaka, sa dodavanjem epskih momenata u neograničenim količinama.
Milojko Pantić tokom Zvezdinih prenosa. -------------------------------------------------------- Reportaže o Djokoviću. -------------------------------------------------------- - Jao ne... 'Aj da palimo, molim te. - Što, šta ti bi od jednom? - Evo ide mali Mića, osećam da će ponovo da gusla o tome kako je našao semenku na vršnjaku kad je spavao Milicu u cvajtu. Nemam dovoljno alkohola u krvi da ga svarim. - Ionako je smor. 'Aj idemo na kurve. - To lutko.
Sažeta, jasno sročena jezička forma kojom izražavamo svoja osećanja. Psovke vredne pomena variraju od onih klasičnih, koje se prenose sa kolena na koleno, iz dupeta u glavu i sl, do monumentalnih kreacija epskih razmera, koje zavise od količine intelekta i sposobnosti imaginacije u čemu naš narod nikad nije oskudevao.
Obično se psuje majka, sestra, otac i ostala mnogobrojna familija, Bog, Sunce, nebo, miš, patka, pas, jež, hleb, mleko, kolač, luk, pšenica i drugi prehrambeni proizvodi, TV program, kultura, noge Save Miloševića, itd.
"Jebem ti vagon pšenice, i na svakom zrnu 100 bogova" - jedna je od autohtonih psovki sa naših prostora.
Tehnološki hendikepirana osoba kojoj su uskraćeni širom sveta dostupni dečiji nestašluci.
-Šunsuke zašto kasniš na čas? -Voz je kasnio. -Da je voz kasnio javili bi na vestima. Evo ti neopravdani.
-Šunsuke zašto kasniš na čas? -Bio je neki štrajk u centru grada. -Štrajk se nije održao u Tokiju od 1912. godine. Evo ti neopravdani.
-Šunsuke zašto nisi uradio domaći? -Robot-kućna pomoćnica mi ga je pocepala. -Koju marku robota-pomoćnice imaš? -Tošiba. -Znači lažeš,Tošibini roboti imaju savršen softver. Evo ti kec.
-Šunsuke zašto si na tabli napisao da direktorka ima veliko dupe? -Nisam ja i ne znam ko je. -Znamo da si ti, tabla je prepoznala tvoj rukopis. Evo ti ukor.
Neko ko je mnogo toga, što se s kolena na koleno dovuklo u naše vreme, davno rekao. Niko ga ne poznaje, ali se njegove tvorbe mogu iskoristiti bilo gde bilo kada. Citirajući njega dobijaš ogroman psiho-sociološki ponos koji te penje na lestvicu onih koji šire njegove reči, a ta lestvica je beskonačna.
- Kupila sam nov kompletić na čipku, očekuj me večeras. - Što kaže onaj: "Sva si mi milokurna sad i uvek bila."
Ponekad sasvim nemoguć poduhvat; susret sa osobom koja vam je bila istinski prijatelj i u dobru i u zlu, sve dok je niste svojom neizmernom glupošću i nepažnjom povredili, unesrećili i duboko razočarali. Najjezivije je to što bi jedini prihvatljivi postupak sa vaše strane u takvoj situaciji bio da padnete na kolena, celivate toj osobi stopala i ponizno zamolite za oproštaj, ali kvaka 22 je da patetičnost u ovakvim situacijama nije dozvoljena, jer je... patetična.
Prevario sam je. Sa njenom kevom. U autu koji nam je njen ćale pozajmio na nedefinasno, dok ne završim ispite i ne nađem posao. Jer sam se napio k'o dupe kad sam saznao da sam izbačen sa faksa zbog nepohađanja minimalne kvote predavanja i mislio da moram sebi da dokažem kako sam i dalje na vrhu. I sve se na kraju saznalo...