
Sažeta, jasno sročena jezička forma kojom izražavamo svoja osećanja.
Psovke vredne pomena variraju od onih klasičnih, koje se prenose sa kolena na koleno, iz dupeta u glavu i sl, do monumentalnih kreacija epskih razmera, koje zavise od količine intelekta i sposobnosti imaginacije u čemu naš narod nikad nije oskudevao.
Obično se psuje majka, sestra, otac i ostala mnogobrojna familija, Bog, Sunce, nebo, miš, patka, pas, jež, hleb, mleko, kolač, luk, pšenica i drugi prehrambeni proizvodi, TV program, kultura, noge Save Miloševića, itd.
"Jebem ti vagon pšenice, i na svakom zrnu 100 bogova" - jedna je od autohtonih psovki sa naših prostora.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Jebem ti Boga u pičku! +
Ajd` u očim!
Moj jaran zna reć´ jebem ti svu so u Tuzli, u svakom zrnu 10 bogova