Ulaz u Had, mesto u sred ekskluzivne zone Beograda gde je Bog rekao laku noć.
Popularni "Zelenjak" dizajnirao je tim arhitekata u stilu formiranom 1939. na Fakultetu socijalističke arhitekture Narodnog univerziteta "Lavrentij Pavlovič Berija" iz Novosibirska, protkanom folklornim arhitektonskim elementima islamabadske pijace. Ovaj užurbani terminal javnog saobraćaja poznat je što po velikom broju ljudi koji dnevno kroz njega prođe, što po nacionalnoj manjini Egipćana, Cigani koja u njemu drži veliki broj malih i srednjih preduzeća montažno-demontažnog tipa.
Zeleni venac je svakako jedan od simbola Beograda, moglo bi se reći - Beograd u malom: musavi javašluk. Samo zato što nekoga mrži da kupi cement i kreč.
„cigani“
Tačno ta rečCigani30 definicija →Nekada je korišćena u jurišima vojske, najpre konjice, a kasnije i pešadije. Na njen zvuk svi su se dizali na noge. Istovremeno je skretala pažnju neprijatelju i davala nadu opkoljenima. Kako su fer ratovanje i borba "prsa u prsa" nestali sa lica planete, truba se premestila u kasarne, kao alarm za buđenje vojske. Ni tu se nije večno zadržala, zamenili su je grlati desetari, a u savremenijim kasarnama razglas. Vojna truba se dostojanstveno penzionisala i povukla u civilstvo.
Guča.
"Cigani...JURIIIIIŠ!!!!!"
Ne kao posao, već kao rutina, način života.
Konjino, 30 godina imaš od kojih je 20 provedeno po autobusima. Inventar si im postao. Zna te svaki šofer. I ti znaš svakog. I kad koji kasni, koje je sjedište najudobnije, na koje se Racov sin pijan ispovraćao poslije žurke u kafeu „Kafe“. Budaletine i dalje sjedaju tu, ti si iskusan, znaš da nema dubinskog koje će te izlučevine očistiti.
Kako misliš sjutra đecu da podižeš? Iz autobusa? Gradski prevoz? Ponekad biciklom? Kažeš samo je ođe sramota voziti se autobusom, u Njemačkoj sve bogataši pa čekaju na stanici. U Njemačkoj sve bogataši, pa guraju jezičinu u grlo jedan drugom. Je li to lijepo, pitam ja tebe?
Održavanje auta košta? Plaća se parking? Nije zdravo za organizam? Pa nije ni u autobusu. Možda su i Cigani sjeđeli tu prije. Cigani sa šugom. Mislio si na biciklizam, rekreaciju? To je odlično, udiši čađ koja izlazi iz omiljenog ti autobusa. Registracija, izdaci? Pa ti nemoj imati izdatke. Drugo je ti da si dijete. Nezaposleno. Koje studira. I otplaćuje tri kredita. Nego nije to moja briga, vozaj se po autobusima, ali nemoj se ni žaliti kad ljeti sav znojav jedva dočekaš vrata da se otvore, da na obližnjoj trafici vodu kupiš, da se malo smiriš. Smiruj se, tako ti i treba. Kao da ti je nevolja. Pa ti nemoj imati izdatke, rekoh ti već.
Ali nemoj ni da umreš kao kondukter. Sad je pravi čas. Odrasti. Kupi auto.
Opet čekaš onu nesreću. Ma sig se sprema po dva sata, kao žena kakva. A i ove žene dvije što sjede, nijesi se ti nametao, sam je ponudio da se nađete. One su došle, a on ispalio. To je drug. Kakva je ova desna, nakaradu Bog stvorio. Pogledaj joj nosa grbavog. Pa i prije 50 godina se mogao operisati, ne rade to više maljem naživo. Obavezno primijeti da ima malu devijaciju i suptilno joj saopšti. Takve se ne ljute. I da se ljute, sjedi dalje od tebe, znači njegova je. Pa nije ni fer da ti, koji si ljepši, izađeš sa grđom.
A tvoja je lijepa. Bar će biti kad se skine. Obukla je tigraste helanke. Pa dobro, mala, nije ti 10 godina. Kad te zovu momci uveče na piće ne oblačiš se kao za uranak. Zaostala za svojom generacijom. Baš kao i ona budala što putuje autobusom. I upravo je kasnio baš taj njegov, nekog tebi nepoznatog broja. Evo, već te je obavijestio porukom. Tu je za dva minuta. Možeš da naručiš sok za gospodina.
Ikebana predstavlja još jedan deo japanske tradicije koji je uz manje izmene prihvaćen kod nas. Japanska ikebana se sastoji od posebno odabranog i uređenog cveća i osim što je lepa, nema neku praktičnu korist.
Srpska ikebana se pravi tako što se u šahtu čiji su poklopac ukrali Cigani nagura granje sa lišćem, da neko slučajno ne upadne ili odvali točak na kolima. Za razliku od japanske, domaća ikebana ima mnogo veću praktičnu nego estetsku vrednost, mada se neki umetnici trude da je ukrase najlon kesama i krpama drečavih boja.
Mrtav kraj za one koji žive van njega. Ovi što su unutra su već oguglali. Kraj Beograda koji nema nijedan kafić. Ima par kladionica i cigansko naselje. Jedino čega na Karaburmi ima u izobilju su cigani, škole za cigane i babe. A, da, i pasa lutalica ima na tone. Potpuno dosadan kraj, ali ponekad se desi neka eksplozija petarde pod kolima ili pljacka banke. Ovi što tu žive se pravdaju da je lepo što ima drveca ali kad su sami u kući oplakuju svoju sudbu.
Upoznavanje osobe A i B( A je žensko, B muško):
A: A, kazes iz bg-a si. A koji deo?
B: Karaburma (u sebi misli, koji sam kurac to rekao!)
A: Aaaaa, Karaburma.... Pa zar ti nije smor?? ( ahahaahahaha, koji paćenik...)
B: Pa nije, često je veoma zanimljivo, a i ima puno drveća... ( Ma kurac je zanimljivo, ubih se od zanimljivosti!)
A: A, pa u redu, ako je tebi zanimljivo, u redu. E, moram da idem, imam zakazano kod frizera, vidimo se... ( Malo morgen)
B: ćaoo!! ( jebem li ti Karaburmu!)
Još jedna domaća serija novije proizvodnje, ne tako ogavna kao Montevideo, ali tu je negde. Kombinacija jeftinog humora, humanosti, patriotizma. Zvuči kao dobitna kombinacija, ali kad kombinuje neko ko ne ume, ispadne patetika teška. Ako seriju posmatramo kao kontejner, scene tipa i cigani su ljudi, daj da ih poštujemo i damo pravo da kažu šta misle, pa se u istim scenama ismejavaju su kontejnerski sos.
Kad bi se bolje odglumilo možda bi i ličilo na nešto, ali tada ne bi snimali vojnu akademiju nego nešto drugo.
-Halo tata gde si?
-Evo me na bulevaru (pere ulice)
-Pa šta ćeš tamo?
-Aaaaa unapredio me šef, ne peremo više male uličice samo bulevar.
Ovi momci krstare našim ulicama kamionetom sa razglasom ne krovu i dozivaju nas da im damo pokvarene frižidere, stare časopise i ostale odavno nepotrebne stvari.
Ovde gde ja zivim, moj komsija romske nacionalnosti se bavi tim poslom. Juče se izgleda napio pa me je probudio sa:
"Pozivaju se svi Cigani da se jave u nemačku komandu grada Beograda radi streljanja."
Omiljena tema "ugroženih" i onih koji se osećaju(fuj,dismr),i stalno kukaju nešto.
Pederi,lezbijke,cigani,čifuti,žene u crnom,nejebane ženke(čitaj feministkinje),dežurne drkadžije(društvo novinara),nezalečeni narkomani(okupljeni oko LDP),branioci otadžbine koji su pobegli kad je grmelo,pa se sad vraćaju na mala vrata,razni komiteti(pravnika,itd),odbori(helsinški),sve u svemu jedna vesela bratija.
Umalo da zaboravim manjine,oni su najugrožaniji u Srbijici,jedini mi mali pravoslavni Srbi ugrožavamo sve redom,kad bi moglo kako da nas nema,al bi im lepo bilo.
Za vreme bombardovanja u Novom Sadu je bio jedan grafit;
NATO TRUPE KARAMO U DUPE,stajao je do petooktobarskih promena,posle su ga prekrečili zaštitnici ljudskih prava,jer su se pederi osetili ugroženim i prozvanim.
Esencija enterijera svake tvrdokorne kafančuge koja drži do sebe. Znak memle i oronulosti mesta ali i pokazatelj dobrog provoda: jelo se, pilo se, slavilo se i pre svega - živelo se. Otuda i rupčage na kariranim stolnjacima, da svedoče o prolaznosti i pijanstvima koja su se prepričavala. Svaka progorela rupa je priča za sebe, bilo slučajna ili namerna, u momentima kad pesma i život bace u sevdah.
Jeb'ga bajo, kad cigani opletu Angelovu ''Priču o nama'' ili Tomino ''Dno života'' vadi se ono malo preostale mesečne plate iz skrivenih štekova u jakni i lomi ionako oskudan inventar - ko će još da misli o tome gde je završio žar cigarete...
- Aj' banemo ovde, vidi kako dobro mesto.
- Ma zajebi me s ovim pederskim kafićima za dokonu studentariju, ako nema probušenog stolnjaka ne ulazim!
To je skidanje filmova pre njihovih glavnih premijera.
Cigani na ulicama prodaju filmove koji tek treba da izadju...