Združeni napad organizovane grupe na iznenađenog pojedinca.
Vrlo često korištena fraza, inspirisana napadom orla sa velike visine na poljskog miša.
Došle mi neke sestre letos iz Austrije i Švajcarske... Ne dolaze često pa smo malo izlazili zajedno da ih upoznam sa društvom ovde. One i nisu neki blizak rod, ali obe izgledaju isto. Duga, plava, peglana kosa. Kilo šminke . Oblače se u roze i belo. Nose čizme usred leta. Jesu mi sestre, al' bre izgledaju k'o droplje. Ja se jednom zajebem pa im kažem kako izgledaju kao Jelena Karleuša. One rastu od sreće. Ja počeh da im objašnjavam kako nisam hteo da im dam kompliment već da ih posavetujem da se malo normalnije oblače i da u Srbiji poređenje sa Jelenom Karleušom ima negativan kontekst. Brate mili, kad se one obrušiše na mene. Kao kopci. Mašu onim noktima, mislio sam oči će da mi izvade. Pa kako ja smem da im diram njihovu Jelenu. Pa ona je Diva. Pa ona je borac za ljudska prava... Pa ovo, pa ono. Ja počeh da se izvinjavam i da im povlađujem, kako je Karleuša ipak dobra riba i kako ima odlučan stav. Jebi ga, dok sam izlazio sa njima, ja nijednom nisam platio piće.
Vrsta homosapiensa sa sledećim osobinama:
Stanište: Najčešće se nalazi na prostorima bivše Jugoslavije, ali je od devedesetih godina primjećen i mahom u srednjoj Evropi (Njemačka, Švajcarska, Austrija), dok u manjoj mjeri naseljava Skandinavsko poluostrvo, Sjevernu Ameriku i Australiju.
Tipična visina i težina: 150 - 180 cm, > 100 kg u 93.4% primjeraka.
Ponašanje: Izraziti nivo samouvjerenosti, obrnuto proporcionalan nivou inteligencije. Ono što on smatra kao smijanje, to je većinom kreveljenje proprećeno ispuštanjem zastrašujuće-neartikulisanih-rokćućih zvukova tokom recitovanja njegovih poluidiotskih fazona. Većinu dana provodi po kafićima, sportskim kladionicama ili po prodavnicama bespoštedno smarajući djevojke i žene koje tamo rade, dok ne odu u invalidsku penziju prouzrokovanu psihičkim smetnjama nastalim mahom zbog dejstvovanja gore pomenutog specimena. Sredovječni šmeker je pun raznovrsnih priča u kojima opisuje kako je zajebao neke Ruse za dva kamiona cigara; kako je za jedno veče stigao odigrati 3 utakmice malog fubdala, opaliti jednu klinku u Novom Sadu, kasnije otići na svadbu u neku selendru kod Kostolca, gdje je smuvao dvije bliznakinje - Korejku i Crnkinju i kresao ih "z' guza dok su im bile noge na njegovim ramenima". I da - to veče je popio 3 bokala vina, 3 litre viskija i pola gajbe piva.
Izgled: Uredno podšišana kosa (ono što je preostalo) ofarbana u tamnocrveno-smedju boju, uz vidno primjetne izrasline sijedih. Seksi stomačić je uredno upakovan u "Sweet Years" majicu, vrlo često sa florescentnim natpisima "Versace" i "Dolce Gabanna". Kod siromašnijih primjeraka se može vidjeti i "Nikkke", "Gucchy" i tako dalje. Iz nekog misterioznog razloga na tjemenu mu se nalaze kul cvike sa pozlaćenim natpisom sa strane, koje zbog te iste misterije najčešće tu i obitavaju, a bivaju stavljene na oči samo kad dotični ulazi u svoje prevozno sredstvo ili sjedi u bašti kafića. A kad smo kod prevoznog sredstva, to su najčešće: "VW Passat", "VW Golf" IV i V, "Audi" 4, 6 kao i "Mercedes", za one malo nostalgičnije. Oni malo manje uspješni voze "Golf" II, "Audi jaje" itd., ali to ne umanjuje nivo njihovog samopouzdanja. Većinom su vlasnici tezgi na pijacama, vlasnici kafića i kladionica, a često ih ima medju taksistima ili propalim fudbalerima.
Parenje: Vrlo rijetko se desi, najčešće sa ženkom koja poluprepadnuta sjedi kući pod pritiskom bračne obaveze i straha, brine se o potomstvu i nema ama bas nikakva ljudska prava. Često pokušava da se pari sa ženskim osobama mladjim od 25 godina, što mu inače teško polazi za rukom - izuzev ako dotična nema IQ jednak njenoj težini "žive vage"- znaci oko 65. Takva ženska osoba na početku biva obasipana "sklepanim i stereotipnim komentarima", a za uzvrat čitava "ljubavna gimnastika" sa njom (ako se desi) biva ispripovjedana stilom kao u Filipa Višnjića, uz dodatak mnogo hiperbola i pohvala sa sebe samoga.
Ritual zavodjenja: Ritual zavodjenja je vrlo jednostavan. Počinje od ulaska u odredjenu prostoriju ugostiteljske radnje (da budemo preciziniji kafića, redje kafane), jedna obrva je malo podignuta odavajući iskusan i zajeban stav dok mu je većina moždanih funkcija angažovana u pustanju pjesme u glavi ""Gde si bila kad sam bio niko..." ili "Krenulo mi u životu, ja sam dete sreće...". Ritual se upotpunjuje drzanjem mačo stava, sa ponosnim isticanjem stomaka kao krunskog dragulja njegove figure, nerijetko ćelava glava je uglancana i svježe ispolirana. Jedan od ključnih i presudnih momenata udvaranja i romantike se sastoji u ostavljanju ključeva na sto kao i mobilnog telefona, koji osim funkcije razgovora ima i mikrotalasnu, frižider, i svemirski demodulator kao dodatne funkcije i košta više od 5 prosječnih plata u Srbiji.
Zanimljivosti: Interesantno je primjetiti da sledeći pojmovi izazivaju nalete gromoglasnog smijeha kod ovih specimena: "studiranje", "knjiga", "muzej", "zagrljaj", itd.. Pored ograničenog dijapazona moždanih funkcija, vrlo je interesantno da su pomenute individue u stanju da naizust izrecituju imena svih rezervnih igrača pretposljednjeg kluba treće turkmenistanske lige. (O vrsti sporta nećemo ni precizirati, podrazumjeva se da je to fudbal.) Takodje tvrde su vrlo informisani o ljubavnim istorijatima žena u regionu od ~ 60-ak kilometara (koja je kome dala, kada, koliko često, itd.). U njihovom govoru ne postoje fraze: "Zamolio bih Vas..", "Postoji mogućnost da nisam siguran...".
Najznačajniji događaj u ovoj zemlji još od Cerske bitke naovamo. Rame uz rame sa Andrićevim dobijanjem Nobelove nagrade ili čuvenim POSELO okršajem na Malom Kalemegdanu 1990. Ništa i niko neće moći da pomuti svečanost ovoga istorijskog trenutka u kome smo uspeli da izvojevamo tako važnu pobedu i još jednom potvrdimo da ova zemlja ima budućnost i nadu za spas. Jer, samo ona zemlja koja uspe da braon flašu pretvori u zelenu i pritom još doda i neku usranu aplikaciju, može se podičiti svojim stručnjacima. Ujedno, počinjemo da strahujemo, šta će se desiti ako dođe do odliva mozgova pa naši stručnjaci počnu da proizvode još bolje i još zelenije flaše za strane pivare?
Stoga, drugovi i drugarice pivopije, predlažem da odmah streljamo sve naše drugove projektante nove flaše, kako nikad nikome ne bi odali tajnu našeg uspeha i kako niko nikada ne bi mogao da pomuti našu slavu!!
Beograd, 4 sata ujutru. On leži, a Slavica Đukić-Dejanović ga zaskočila, govori mu svakakve gadosti i u divljoj strasti hoće da polome krevet. Odjednom, zvoni telefon. Boris se trgao, shvata da je Slavica samo pusti, vlažni san. Sklanja crni povez preko očiju i javlja se otegnuto: Mooolim?
- Halo, Boris, zdes nahoditsa Medvedev! Što eto slučilos v Serbii? Nam javilis da u vas zdelana novaja pivovaja zeljonaja butilka! Eto epohaljnoe! Bravo maladci! Mi srazu okončaem kosmičeskij program i načinaem rabotat etuju butilku.
-More marš bre u pičku materinu, kakav crni medved??! Mene si našao u ovo doba da zajebavaš!! Jebem li ti majku krvavu, što ne spavaš ko sav normalan svet!!! Sutra vadim listing iz pošte da vidim koji si...
Ljutito prekida poziv.
Samo što je ponovo ušećerio, opet zvoni telefon. Unezverenog pogleda, s parom u ušima grabi slušalicu:
-Alo bre konjino!! Tebi izgleda ne vredi govoriti...
- Helou, Boris, gud morning, dis is Obama, jes ju nou vič Obama, Barak Obama
Boris skače u stav mirno:
- O gospodine predsedniče, nisam Vas prepoznao. Izvinite, ma neki ludak me sabajle zajebava. Molim Vas, oprostite.
- Hej Boris, never majnd. tejk it izi. Vi hev hrd dat ju hev nju lajon bir botle, sač a džinius ačivment from ju. Aj vil send ju a tim ov eksperts in fju dejs. Vi mast hev dat nju tehnolodži. Baj.
Boris drži u ruci slušalicu...
- More jebaću vam ja rosnu majku! Nećete vi mene sabajle zbog tog sranja da budite ( okreće broj ): Alo Dragane, alo Šuki, je l' me čuješ? Ma znam da je rano i mene su probudili, daj zovi ove tvoje u novosadskom korpusu, nek pobiju ona govna u Čelarevu! Ne mogu da spavam zbog njih na miru! Napraviše mi čitavu ujdurmu. Taman sam Slavicu za sisu uhvatio...šta koju Slavicu?... Šta pričaš bre ti, ko je uopšte pomenuo Slavicu??! Ajde Šuki, bratori, sredi mi to! Aj ćao i izvini se Mariji ako sam je probudio...
Ili, Mr. Right (yeah, right). Imaginarni koncept nametnut od strane američke holivudske produkcije. Neispunjeno obećanje Majke Prirode iz pesme "It's raining men" od grupe "Weather Girls". San svake prosečne ženske jedinke, koja je odrasla na ljubavnim romanima Mir-Jam. Vođene praktičnom ideologijom magazina Cosmopolitan, neki primerci ženske vrste imaju i liste osobina koje tip iz njihovih redovnih dnevnih maštarija (koje upražnjavaju dok se truckaju u gradskom prevozu) mora da poseduje. Spisak je prilično dugačak i kontradiktoran, tako da se neretko dešava da njegova sastavljačica, ukoliko ga ne spali i pepeo baci u vetar, naiđe na otirač.
Primer jedne prosečne liste poželjnih osobina:
1. Mora da bude pre svega dobra duša. To podrazumeva da je brižan, nežan, pažljiv, pun razumevanja (ni slučajno ljubomoran), dostupan u svakom tenutku, spreman da se posveti, veran, krajnje tolerantan, a opet da ne zavisi od mene i ima svoj život (koji je strogo poslovne prirode). Takođe, i da ima svoj stav i da ima malo onako imidž lošeg momka. Mangup, što bi se reklo.
2. Mora da ima neki cilj u zivotu (u prevodu: uspešan i pun love), ali da ne zastrani u opsesiji ostvarivanja istog i da ga ne ponese sujeta, već da ima i onu detinjastu stranu koja podrazumeva čistoću duha, ljubav prema malim stvarima (u to spadaju i životinje i deca), želju za igrom. Ali da bude i odgovoran, naravno.
3. Da bude zabavan. To znači da ima inteligentan smisao za humor, da me stalno zabavlja i igra oko mene.
4. Da je kulturan i pristojan. Džentlmenski maniri, ljubim ruke, skidam kapu i ti fazoni. I da ne prdi u mom prisustvu.
5. Da nema idiotske prijatelje (zar uopšte mora da ima prijatelje) i da nije mamin sin, ne d'o Bog (biti mamina konkurencija je previše za mene i moje kulinarske veštine).
6. Da nije neki manijak.
7. Da nije oženjen.
8. Da izgleda prihvatljivo. (u prevodu: visok, crn/plav, atletski gradjen, snažan, sposoban, duga kosa, plave oči, jednom rečju-Apolon)
Mislim, to je samo osam kriterijuma. Ne znam u čemu je problem.
Podvrsta endemske Balkanske živuljke. Uz Srpskog, najpoznatije su podvrste Hrvatskog i Bosanskog šefa.
Srpski šef se lako prepoznaje u svom staništu. Odlikuje se gustim krznom koje najčešće viri ispod košulje otkopčane do pupka, a koje mu se mrsi sa takozvanom kajlom što predstavlja pozlaćenu verziju povoca za druge živuljke. Neretko, upareno sa minimum pola kilograma teškom kajlom, poseduje vodootporan zlatan sat što je potpuno nepotrebana mogućnost jadnog sata jer je ova vrsta stvora alergična na vodu i sve vidove upotrebljavanja iste.
Da bi se neki primerak Srpskog šefa imao izložbenu vrednost, Kinološki savez Republike Srbije je propisao da jedan odrastao primerak mora težiti minimum 110 kilograma, a ukoliko je viši od 170, 150 kilograma. Stomak primerka mora biti taman toliki da se prilikom šetnje Srpskog šefa iza ćoška prvo vidi stomak i to mora biti jedina stvar koja se vidi u trajanju 4.53 sekunde pri maksimalnoj brzini živuljke od 4.2 km/h.
Moguće je nepogrešivo primetiti Srpskog šefa i ako je mrkli mrak jer je jedna od najglasnijih stvorenja podneblja, sposobna da urla iz stomaka koliko ga grlo nosi. U pauzi između verbalnih izleta, izbacuje animalne zvuke koji se karakterišu kao glasno ušmrkivanje slina iz petnih žila, pljuvanje preko puta ulice, češanje svojih i tuđih intimnih delova nabreklog tela, šutiranje raznog smeća po ulici i drugo.
Srpski šef se najkomotnije oseća naravno u svom primarnom staništu. Ovo stanište je u narodu poznato kao astal. Poznata je teorema biologa koji su istraživali ovog stvora da je glasnija direktno srazmerno količini hrane koja se nalazi na astalu. U ovom području se raskopčanoj košulji dodaju zavrnuti rukavi, podignute nogavice, zauzima široko-lakatni stav koji omogućava besomučno trpanje hrane u sebe iz svog, a naročito iz tanjira drugih ljudi. Vrhunsko uživanje stvora je kada nakon ispražnjenog astala šest puta glasno podrigne sa hladnim pivom u ruci.
Međutim, primarna osobina Srpskog šefa još nije navedena. Primećeno je da poseduje izuzetnu krvoločnost i mržnju ka jednoj drugoj endemskoj vrsti zvanoj Srpski zaposleni. Srpski šef nalazi duševnu hranu u tome da maltretira ovo jadno stvorenje na svaki mogući način istražujući granice izdržljivosti. Ovo je jedina sposobnost Srpskog šefa za koju se može reći da je u njoj EKSPERT! Posle istraživanja biologa, utvrđena je metoda kojom šef maltretira zaposlenog, a dat joj je radni naziv: "Isisaj krv - sažvaći meso - ispljuni - zaboravi". Bitno je napomenuti da usled neobrazovanosti, Srpski šef nije čuo za značenje reči PLATA!
Iako je stvorenje koje je potpuno ogavno, čuveno je po svojoj snalažljivosti koja ga je i dovela na poziciju predatora. Uspeo je da se združi sa drugom vrstom predatora koja se naziva radnim nazivom neVlada. Ovaj predator je vrhunski na podneblju Balkana, a najbolje uspeva u simbiozi sa Srpskim šefom koji neretko obavlja za njega limarske radove, a u narodu su poznati kao Podmazivanje.
Kao konačna konstatacija je upozorenje: nikada nemojte misliti da je Srpski šef biljojed iako mu praziluk iz dupeta viri!
Da. Baš tako. Nisam ti ja iz te škole. Iz Pačije škole. Jebiga. Krenuo sam na fakultet. Zimski semestar.
Prvi dani raspusta su izmenili tok nenadanim potezima pa su neočekivano brzo postali oni koji su se približili kraju. Na tom kraju postojala je samo jedna istina; sad već nije ni bitno. Osećam kao da sam u središtu snežnog uragana koji me baca iz sjaja u očaj i nazad a potom ostavi u kanalu sudbine sve dok me ta ista ne osvesti i kaže "Hej. Ustaj, jutro je!". Ma kakvo crno jutro?! Smrz'o sam se kao pička.
Sneg je još uvek padao, pada celo jutro i već preti da pređe u vanrednu situaciju. Zavejane staze, gradske avenije, seoska domaćinstva, krošnje drveća: slika Srbije koja je obišla Balkansko poluostrvo. Naizgled, to je bila slika koja se ocrtavala i kroz moj prozor. Belo. A nakon belog, u daljini se nazire žućkasta linija koja spaja nebo i zemlju. Nebo? Takođe belo. Zima se uvukla kroz otvore na rubovima prozora, pritom donosivši onaj hladan osećaj. Znate već? Kao kad dete juri kroz smetove, sa šalom oko vrata i kapom na glavi, odjednom, propadne u dublji sneg, izgubivši i kapu i šal. Istina je tamo negde. Pa i kapa je tamo negde, zar ne?
Krenuo sam na bus, kod babe i dede. Bila je subota. Saobraćaj otežan. Kolaps. Naslonjena na metalni stub, u krajnje blesavim čizmama, kapom i telefonom u rukama nalazila se jedna devojka. Mojih godina. Nikoga nije bilo osim nas. I snega. Ubrzo sam saznao šta studira a i bus je stigao. Sneg je prestajao da pada ali ne u potpunosti; bio je tako nežan, kao i njene reči. Birala ih je, nije svašta pričala, plašila se da ne oda stav da je samo jedna "obična devojka koja studira hemiju". Razmenili smo brojeve telefona.
Sve se brzo odigralo. Stigao sam na stanicu i odlazio stepenicama. Okrenuo se ka autobusu i video nju kako gleda kroz prozor sa osmehom. Prošlo je nešto kroz mene. Drugi put kad sam pogledao više je nije bilo. Otišla je.
Posle dve nedelje smo izašli. Jeste neplanirano ali ko zna zašto je to dobro. Od tada smo zajedno. Sad smo muž i žena.
Prolazila su godišnja doba a ta zima je ostala. Taj raspust. Mnogi minuti i sati su ostali za nama. Najveća sreća se ne ogleda u tome da se doživi večnost, već trenutak. A trenutak sa njom je najlepša iluzija mog sna.
Nadam se da nisam pogrešio temu. Ne moram da se slažem sa ostalima, ne moraju moja razmišljanja da se poklapaju sa njihovima - samo ih molim da shvate. Pre ili kasnije će kod svakog ta vatra buknuti; ta ista vatra koja meni daje razlog da živim. HVALA TI, ZIMSKI RASPUSTU!
Definicija je napisana za moju ženu.
Ubacivanje ortaka u igru, nakon popijene korpe od jedva punoletne, puderom okupane deve, dok se njene oči mutne od vodke sa trafike i bipsi kole, lepe za međunožje istog.
- Kako ste devojke? Ono, mism ša raite?
- Odjebi!
- Čemu takav Vjerica Radeta, da ne kažem radikalan stav?
- Slušaj izdeplirani, imaš tri sekunde da se skloniš, dovedeš mi onog tvog prijatelja tamo, ili seckam mošnice i pravim ćušpajz! Za prilog ćeš mi grickati dlačice sa cevanice!
- Ali...
- Završila sam Moc pederu, pali! Ionako brojim jedan, pa tri!
- Evo samo nos da napuderišem, ako me razumeš.
- Brate, ajde dolazi vamo. Izmena.
- A?
- Oće ona riba da ti poda rutave pizde.
- Koja?
- Ona tamo, mene odbila. Ulaziš u igru. Ja ću drugaricu da animiram.
- Koliko si stariji od nje, ako budeš loše animirao, pomisliće da si Peđolino. Odjebaće te ko splavarka "hoću da budem Kristijan" krimosa iz Kaluđerice. Koju si rekao? Onu plavu?
- Ne brate. Onu riđu.
- Onaj TEHNODROM?!
- Da. Bolje da ljulja, nego da žulja, kapiraš?
- Poznaješ li nekog geometra, da izmeri teren i isparceliše, pa da počnem da tražim vlagu, pička li ti materina?!
- Ma šta fali?
- Podbradak joj se naduo kao želudac Bore Drljače posle Benkovačkih večeri u Dobanovcima!
- Da, ali vidi sisu.
- Njena sisa nije kao glava osnovca, već kao celo četvrto jedan sve sa razrednom!
- Ajde bre, priznaj da si oduvek želeo da budeš Krang i malo da provozaš tehnodrom.
- Pa... Jeste. Odoh, pa šta bude.
- Ma biće ekstra! Tvoja keva ionako odlično sprema hranu za parastose...
Tolerancija na naš način. Kao i druge novotarije i izmotacije nenormalnog sveta, i ovome što nam se nameće se prvo tvrdoglavo opiremo, a onda ga oberučke prihvatimo, ali na svoj način. Može se reći da smo kroz istoriju razvili to u tradiciju i podigli na stepen umetnosti.
Na primer, hrišćanstvo. Eto, imao narod paganizam i nije bio voljan nešto novo da uvozi. Međutim, u zamenu za povlastice, vlastela jeste. A onda su ljubazno ubedili mačem i ognjem narod da to prihvati tako da postadosmo veliki vernici. Toliki da se o Staroslovenskoj mitologiji danas skoro ništa ne zna. Ali, paganizme smo zadržali, pa i jedini slavimo krsnu slavu u duhu umerenosti prežderavanjem i opijanjem. A to je obavezno i na groblju i bilo gde. Posle prešli na zdušni komunizam, pa opet u krug...
Tako i ovo. Prihvatili smo jer nam je rečeno, a i nekako je „in, kul“. Prigrlili smo i to, ali nismo zaboravili da ubacimo nešto svoje i da prvo loše uvezemo, a dobro neka čeka. Mantrički ponavljamo fraze s tim u vezi dok zvučimo k’o prvačići koji nešto recituju ili glume na školskoj priredbi. I verujemo da nam je to odlično, sve dok nam ne zakuca na vrata.
- Gospodine, mi smo iz jednog časopisa. Da li bi nam odgovorili na par pitanja?
- Izvol'te.
- Da li ste protiv održavanja parade ponosa?
- Ne, pa pobogu, 21. je vek, nije valjda da smo u srednjem veku? Svako ima pravo da se ponaša i živi svoj život kako hoće.
- Aha. Odlično. A pošto smo mi upravo iz gej-magazina, da li bi se slikali sa nama za časopis, u duhu tolerancije?
- M'rš!
......
- Izvinite, može par pitanja za TV?
- Recite.
Koje je Vaše mišljenje povodom izmeštanja nehigijenskog romskog naselja koje se nalazi ispod mosta?
- Za svaku pohvalu! Bogu hvala kad su makli te sirote ljude iz tih groznih uslova i krenuli da im obezbeđuju smeštaj i obrazovanje. Potrebno je, u duhu evropskih vrednosti i tolerancije pružiti im ruku pomoći i uz malo ljubavi i razumevanja će se puno toga promeniti na bolje.
- Aha, hvala. A koji je Vaš stav povodom činjenice da će im biti izgrađeni montažni objekti za smeštaj ovde?
- Gde?!
- Pa, ovde, u Vašem naselju. Tako rekoše u skupštini grada.
- Dal’ oni normalni?! Ovde nema mesta.
- Pa, imate onaj proplanak, ionako ima puno žalbi da je neuređen.
- A sa te cvećke će da ga urede, a? More, dobro ste mi rerkli da kontaktiram komšije, pišemo peticije, štrajkujemo, ima tamo šatore da razapnemo i da spavamo – nema! Nek’ im dignu naselje pred skupštinom, ne ovde!
Karaoke – fin nacin da nekome zavucete, tzv elegantan prc.
„kako ga je karaoke“
U poslednjoj epizodi emisije Karaoke koju vodi Nikola Djuricko gost je bio Bora Djordjevic. Prvo sam se iznenadio videvsi da je njega pozvao jer sam upamtio jednu Djurickovu izjavu iz emisije od pre jos godinu ipo-2 dana.Tada je nakon sto se zavrsila Borina pesma Nikola rekao „iii da, to je bio Bora Djordjevic ...nekada je bio kul lik, a onda je otisao u desno“. Na tome se zavrsilo, ali meni sasvim dovoljno da vidim kakav stav Djuricko ima prema Bori. U sustini svako normalan ima slican stav, jer se Bora pretvorio u lokalnu budalu u poslednjih 20 godina uz svo postovanje njegovog dotadasnjeg rada.
Bora je i u ovoj emisiji imao neizostavna nacionalna obelezja, kako bi se istomisljenici topili pred malim ekranima uz usklike „to brate Borooo, reci im ko je ko“. Ovoga puta Bora nije imao ni majicu sa natpisom „Kosovo je...“ ni grb na majici, vec maramu na glavi na kojoj je pisalo „Srbija“ stavljajuci tako celoj galaksiji do znanja da je ponosan sto je bas on, za razliku od 7 milijardi drugih nesrecnika, dobio priliku da bude pripadnik nebeske nacije. To naravno vredi i pokazati i nabijati im na nos kad god se ukaze prilika za to, a emisija ovakvog tipa je sjajna prilika.
No, prva pesma koja ga je docekala i koju je on trebalo da pogadja je „Po sumama i gorama“. Malo se Borica neckao, te ne znam sta je, pa sta je to...mm .... mmm ... al zapeva ipak Bora „po sumama i gorama, nase zemlje ponosne, idu cete partizana slavu borbe pronose“. Za drugu pesmu su mu pripremili nesto od hrvatice Gabi Novak. I tu se Bora neckao, te sta je ovo, te starije je i od mene, blah blah.
Ali vrhunac je bio kad su mu pustili himnu bivse SFRJ. Kako je naravno na Bori bilo da pogadja koja je pesma u pitanju, gleda Boki, smeska se kiselo... ha... mm...ha.hm..hhaha...mmm...ha...al’ ipak zapeva „Mi stojimo ponosito kano klisurine...“.
Obicno kad se stvar zavrsi, prelazi se na sledecu. Medjutim, da stvar bude jos gora po naseg junaka, zlikovci i strani placenici pustise „himnu“ iz pocetka. U studiju su skoro svi, i gosti i publika, stajali mirno, sprdajuci se s tim stajamjem. Tu je Bora bio siguran da ovde nema nikakve slucajnosti u izboru pesama. Nije pevao, vec se kiselo osmehivao, i prebacivao s noge na nogu.
Evocirali su mu uspomene i pesmom Josipe Lisac „danas sam luda“ koju Bora takodje nije hteo da peva jer toboze ne zna i prvi put je cuje. Za zavrsnicu su ostavili „Igra rock ’nd roll cela jugoslavija“. Ovde vec nije mogao da vrda kako ne zna pa se pridruzio razdraganoj publici i gostima.
Tako je nas junak stoicki podneo ovo i sa sve „Srbija“ na celu pevao:
- Po sumama i gorama
- nesto od Gabi Novak
- Mi stojimo ponosito kano klisurine... (himna SFRJ)
- Danas sam luda (Josipa lisac)
- Igra rock ’nd roll cela jugoslavija
Mora mu se odati priznanje da je dostojanstveno podneo ovo, ali je i cinjenica da su ga Djuricko i ekipa „karaoke“
Ali ću da te isprepadam samo tako, ali zato ću vešto da se ogradim, kada fejluješ, jer ti nisam pružio podršku. Ipak sam ti samo rekao da ne bih da te plašim, nisam ti rekao da odustaneš. Ne možeš mi ništa, sklanjaj tu oklagiju od mene!
-A, dragi, šta misliš da probamo nešto drugo?
-Pa, pile moje, mislim, ne bih da te plašim, hlepčiću moj, ali kada su Radovan i Stana probali nešto drugačije, njega su leđa bolela tri dana, a ona je uganula članak, ajde da ostanemo u udobnom položaju, matori smo mi za tako nešto...
-Mislila sam da kažem da probamo da ponovo presečemo vlagu na zidovima, malter otpada, valjda ćemo tako uštedeti.
______________________________________________________________________
-Mama, ja bih htela za doktorku!
-Pa, sine, ne bih da te plašim, ali to sad traje šest godina minimum, a posle ako ne odeš na specijalizaciju, kao da ništa nisi uradila, a i na to ne možeš pre nego što istažiraš dve godine... Mnogo je to godina, mislim nije da te plašim, ali samo kažem.
-Dobro, mama, idem na nešto što daje dobre pare, iako ne volim, da bih stigla i da završim i zaposlim se i udam pre 26-te kako bi ti mogla da se hvališ onim tvojim komšinicama, kako imaš dobru decu, koga još briga za mene, a?
-E, tako te volim sine, a još i onaj Ivcan pošao za kardiohirurga, ne trebaju nam dva lekara u kući...
-Šta to pričaš?
-Ništa, ništa, sine.
______________________________________________________________________
-Vidiš kako sam ekspresno napredovao, a?
-Pa, CKM, ne bih da te plašim, ali taj stav je neke oterao u ponor. Ma, koga ja zajebavam, koga je još skromnost daleko dogurala, super, čestitke.