Eto, došlo vreme da se posle prvog i drugog dela i ovaj serijal privede kraju. Mogao sam, doduše, da navedem još neke česte slučajeve, kao npr. izlazak pred sudiju, kada murkan za isti prekršaj nije kaznio 10 ljudi ispred vas, ali ste baš vi ispali baksuz; ili pak beskrajna suđenja, kada kablovski operater/internet provajder/EDB/"Infostan"/Vodovod ne snosi odgovornost što plaćate ono što ne dobijate, ali ste vi krivi kada 2 dana zakasnite sa plaćanjem računa.
Da vam ne objašnjavam sad, sve je to manje-više kombinacija 6 (ili pak 5) prethodno navedenih slučajeva, a ja sam porazmislio o tome šta je uzrok srpske ljubavi prema parničenju i došao do sledećih zaključaka.
1. Trošenje viška slobodnog vremena i energije
Kao što sam već rekao, nacionalni hobi br. 1 (rat) po prirodi troši negativnu energiju kad se ova nagomila. Ali, šta kad rat nikako da izbije (doduše, nije da ga nama Srbima istorijski manjka, od Prvog srpskog ustanka na ovamo, sve generacije su doživele barem jedan)? Međuvreme se popunjava malim privatnim ratovima- parnicama.
Zar zaista mislite da je prvom komšiji bitno da li će taraba ići metar tamo, ili metar ovamo; ili što ste "naružili" izgled zgrade rešetkom, koju ste postavili na terasi? Ne! Samo hoće da vam napakosti i potroši višak energije; ili se pak sveti što ste vi pokrenuli isto tako besmislen proces. Doduše, što se tiče ove rešetke, naravno da je i vama i njemu jasno da ste je postavili, da on više ne bi prelazio sa svoje na vašu terasu, i krao vam kiseli kupus, te da će ona predstavljati ostatku komšiluka jasnu potvrdu glasina da se tako nešto zaista događa.
2. Omiljeni penzionerski hobi
Iako se u parnicama nađu i ljudi mlađi od 65 (pod ovim podrazumevam nekrivična dela), sudovi žive od slučajeva koje pokreću pripadnici ispisničkih generacija. Kao što u Srbiji ništa nije normalno, ni penzionerski hobiji tu ne zaostaju. Ako slučajno niste u toku, pa ste mislili da su to stvari, kao što su šah, boćanje, putovanja i slično, varate se. Ovde je suđenje apsolutno omiljen penzionerski hobi. U stvari, ne hobi- profesija! Iz nekog razloga, sede glave misle da mogu da se transformišu u vrsne advokate, sve bez pravnog fakulteta. Samo su potrebni slučajevi! A šta su slučajevi? Uglavnom je reč o komšijskim parnicama- zato što, primera radi, komšinicin sin vežba klavir u vreme kućnog reda (a ja se sve plašim da nekom penzosu zaista remeti san sviranje od 12 do 5), komšija iz prizemlja je pustio psa lutalicu da prespava u njegovom stanu kad je napolju bilo -20 i slično,... Ukratko, veoma slično prvom slučaju, bilo šta može da posluži kao razlog za pokretanje parnice, na koju će otići dobar deo ionako male penzije. Ali, svi mi žrtvujemo ponešto zarad hobija, zar ne?
3. Nemogućnost dogovora
Mi Srbi, duboko u sebi, smatramo da je diplomatija za pičke (i zbog takvog stava smo mnogo puta ispaštali- počev od Kosovskog boja, pa sve do današnjice). Koliko puta smo samo u poslednjih 20ak godina čuli od naših predvodnika, da je bolje da se svi kolektivno žrtvujemo zarad principa, nego da pristajemo na trule kompromise? E, takav stav se prenosi i na sudske parnice. Ukratko, konstruktivan predlog za dogovor se zamišlja po principu "ili će biti po mom, ili nikako neće biti, ščuo!?".
Tako, dakle, od dobrovoljnog pristajanja na vansudsko poravnanje, iliti "medijaciju" (gotovo) nikada nema govora. Stoga je država rešila da pokuša da uvede neki red, uvođenjem obavezne medijacije, odnosno obaveznog pokušaja da se oko nekih manje vitalnih slučajeva sudovi rasterete. Međutim, kako se i ovo slovo zakona svelo na čuveno srpsko "nemamo mi o čemu da razgovaramo", sudovi nastavljaju da bivaju pretrpani predmetima, od kojih je barem 60% u nekim normalnim okolnostima moglo da se reši dogovorom.
Tretman poštene inteligencije u medijima je termin pomalo metafizičke pomalo medicinske prirode. Metafizičke zbog toga što podrazumeva postojanje poštenog intelektualca a neko takav u Srbiji danas postoji samo na nivou ideje, apstrakcije i "sa one strane stvarnosti". Medicinske zbog toga što takav tretman na normalnog gledaoca-slusaoca ima isti efekat kao transorbitalna lobotomija na neanesteziranog pacova. Naročito je to uočljivo u raznim političkim TV emisijama:
Emisija "Reci malo, reci glupo"
Voditeljka:"Poštovana publiko kraj malih ekrana dobrodošli u još jedno izdanje naše emisije rekordne gledanosti. Sa nama su danas gospodin A. iz stranke "Liberalno-Super-Kul-Samo-Jaši-Svi-Smo-Naši-Bajke-za-malu-decu demokratske partije" i gospodin B iz partije "Nacionalno-osvešćenog-deso-desnije-desno-u-pičku-materinu-najsprskijeg-od-svih-srpskih-saveza". Sa nama su je još i gospodin Nepošteni-Dekadentni-Intelektualac-Koji-prima-Lovu-od-Svih. Tema naše emisije je..."
(čuje se blago nakašljavanje)
Voditeljka:"..a da tu je i ovaj lik..kako ono beše..joj pa znam te bre sa Kalenić pijace..PošteniIntelektualac,da! Dakle tema naše emisije je ulazak u Eu, NATO i NATO bombardovanje i Hag. Raspalite! B. hoćete Vi prvi?"
Gospodin B (režeći): "Agr!Grrr!Ne EU, EU zla ustaše ustaše,NATO ustaše fašisti Hag kazamat srpski heroji Ja besan ja bijem! Svetosavlje, gibanica, zeljanica!Jedemo korenje srpsko korenje"
Voditeljka: "Zanimljiv stav, posebno je upečatljiv način na koji ste oglodali mebl sa te fotelje. A šta Vi kažete gospodine A?"
Gospodin A: "Ja se uopšte ne slažem sa gospodinom B! Naravno neupućenoj osobi se može učiniti da tu ima nekih preferencija ali to je netačno! Mi moramo u EU jer kad uđemo tamo napraviće taj dan u Briselu veliki maskenbal i biće mnogo veselo svi će nam tapšati i kralj Eulandije Njegovo Visočanstvo VelikiUskrašnjiZeka će nam svima doneti para koliko hoćemo i bonbona i čokolada i neće e više proliti ni jedna dečja suzica i stalno će biti prolećnih 25 stepeni a svi naši ljudi će dobiti posao ko PRovi i tako...A to što nas je NATO bombardovao to su građani pogrešno shvatili. To su nam oni bacali žele zeke ali su građani podlegli Miloševićevoj propagandi pa nisu shvatili"
Voditeljka:" A šta Vi mislite gospodine Nepošteni?"
NepošteniDekadentniIntelektualacKojiPrimaLovuOdSvih: "Pa vidite to je kompleksno pitanje mislim cinculator-cinculator-klapna-uzengije. Znate, sve je to relativno! I svi su u pravu i A i B! Mislim, da li smo mi kineski filozof koji je sanjao da je leptir ili leptir koji je sanjao da je kineski filozof! Gle..tulumbe!"
Voditeljka:"E pa dobro ostaje nam samo da se odjavimo i da.."
PošteniIntelektualac:"Ovaj..izvinite mogu ja nešto da kažem?"
Voditeljka zastaje zaprepašćena misleći da je ikebana progovorila ali onda se seti da ima još jednog gosta:"Ah da, izvolite recite"
PošteniIntelektualac:"Pa vidite mislim da su gospoda ovde previše pojednostavila stvari..Da mitreba da uđemo u EU,a li EU nije sama sebi cilj nego sredstvo. Treba da izvršimo reforme jer nam je potrebna građanska i pravna država, država koja nije banana republika i plemenska zajednica. Dakle reforme su nam potrebne zbog nas samih a EU je naš interes ali ne i utopija. Slažem se da je NATO bombardovanje bio sraman čin i nema nikakvog opravdanja za to. Ali sve države oko nas su u NATO i ušli mi tamo ili ne treba shvatiti da je NATO faktor sa kojim moramo ozbiljno da računamo. A što se Haga tiče Hag je naravno politički sud ali je ipak naša najbolja šansa, ma kako mršava, da žrtve i srpske i druge dobiju pravdu, jer bi balkanski domaći sudovi korumpirani kakvi jesu oslobodili svako svoje zločince. I dosta više sa licitiranjem žrtvama to je krajnje nepoštovanje prema njima a i ima nečeg nekrofilskog u tome. Dakle nije sve crno ili belo kako ova gospoda pričaju. U konačnoj liniji sve se svodi na to da svako odgovorno radi svoj posao."
U studiju muk. Čuju se samo fantomski zrikavci.
Voditeljka se mršti, prvo blago a onda jače. Reči PoštenogIntelektualca se probijaju do njenog uma davno zakržljalog i potonulog u zavisnost od medijskih gluposti i droge nacionalnih frekvencija. Iznenada bljesak, ona je shvatila! Spoznaja! U pravu je čovek, rešiila je napustiće ovu glupu televiziju i vodiće dečji ili obrazovani program a možda konačno završi onaj diplomski iz sociologije i upiše postdiplomske!
Ali blagostanje je trajalo kratko. Mozak, naviknut da zatupljivanje počinje da okida salve impulsa i ona zapada u apsitinentsku krizu. Pada na pod, trese se cela i ide joj pena na usta!
U studiju uzbuna od nekud se pale crvena svetla, ulaze bolničari i iznose voditeljku. Kroz prozor upadaju kombinovani odredi BIA, CIA i Španske inkvizicije i streljaju POštenogIntelektualca na licu mesta.
Ide odjavna špica.
Smejanje je teslin zrak što prolazi kroz problem kao nevidljivi X zraci kroz komad drvene mase.
Odnos vina i vode u Lukasovoj kiseloj vodi je sličan polomljenom uhu gipsanog psa
Vidi ga ovaj padobranac nije u libeli a ti se razumeš u alat.
Noletova žena se zove džokerka a supruga džokerka - kad namigne viljuškom, leti tanjir kao leteći tanjir.
hibrid Lamba i Ferarija - nije tirkizan, uz pogon Stevana Sinđelića, video u retrovizor Čaka Norisa što pljuvačkom napravio vorp pogon.
Izašao sam na dedin televizor u refleksiju. Topla ambalaža u ruci dok vetar klati zavesu.
A čestica prašne na prozorskom staklu kao biser u školjci samo beleži.
Da imam curu pokazao bih joj uz zvezde crnu rupu i to ne kažiprstom nego malim prstom uz bok očne jabučice.
GPT mi gledao u dlanove i video linje, kupina bocku a koprivi biseri. Jer 100 kila divlji šipak 200 bocke.
Da sam delfin ja bih se znojio.
Kafa 3in1 i 2in1 je za matematiku a Turska za rabotu.
"Meta AI komentar: Odlično, to je ono tvoje digitalno pivo 2in1 i dupla reklama na jutjubu što trenira živce"
Između redova vuk dlaku menja a još ako džogiraš onda kukuruz na povetarcu izgleda kao da se golemo stablo kreće i to na mesečini joj joj.
Prvi bioskop u kojem je Vinčanska Mišelinka pokaza deci da se boje kolosalnih fosila ptica što su branile nebo od meteorita a potom ta deca ostavljala pravila otiske dlanova po pećinama drugih bioskopa.
Na gradilištu Saturnovog prstena je praznik a igra se kolo na Jupiteru reče glista što gleda sa stabla visokog preko 120km a ona tek nešto više od 2 milimetra sa obe minđuše i još šest nakita a deveti se dopingovao.
Gemini je docrtao paučinu nevešto na wallpaper a mušica je glumila kapljucu vode niz koleno. Tako da sreća što ožiljak od vakcine kao dete nije u obliku piste ston hendža.
Nisam išao na more niti se inhalirao na smoki tako da u ogledalo vežbam skok u plićak a na koleno ožiljak.
Leti sam plivao Adu Ciganliju u širinu a zimi kružio oko nje. I baka što mi prvi put gledala u šoljicu kafe pogodila za supermena želju ali se iskipala od klupu na pijanku.
Kad se gledale fudbalske utakmice u selo na prvi televizor u boju tolko se čulo navijanje da su lično išli od kuće do kuće po pretplatu i nije bilo problema što se televizor smanjio a boja izbledela.
Dok sam glumio mudrost uvijenu oko hladnog Niškog piva sletela je roda na banderu i pokazala stav na jednoj nozi s kljunom ka nebu. Tako da nakon kucanja tri puta u drveni stubić ona se zaputi u pravcu krivog tornja a ja prav ali ono nikako da izvedem i s postom u alkoholu.
Gavran akustičnoj čavci ostavio belo o cev ljuljaške jer podržava atletiku.
Na toplu preporuku filmskog ostvarenja iz Japana o čistaču toalet klozeta počeo sam igrati klikere s okruglim šljivama sam sa sobom i u igru se uključila sova s kruškom a pobednik se uplašio.
Što je pas čoveku, to je ptica stablu. A violini Stefana Milenkovića ili "igranci na pojačalo" Marka Nastića zavide iz oba vremena i mravi što se iščuđuju suncokretima u zatvaraču od piva i drveće s lišćem što aplaudira a svetlost deli autograme u odrazu jer se srebrna ribica nasmešila salutiranju zlantog ćunka.
Ukoliko su se žabe navukle na hotel s smeštajem promenom avatara kroz Stevan Sinđelićev rupu u asvaltu jer se deo svetlosti konvertuje u gravitaciju. Onda akcizmo ritam poroke jeste dobronameran ukoliko je manje korupcije. .
Pronađoh ovo pismo, pod nazivom Trinaesta priča. Naziv mi nije sasvim jasan, mada imam neke indicije. Ne znam tačno ko ga je poslao, nisam siguran ni odakle. Ne znam koliko je istinito, ali osećam potrebu, a i dužnost da ga podelim sa vama. Nalazim se u nedoumici, s toga predviđam pitanja kao što su ova: Po čemu je ova priča važna? Kome i zbog čega može biti korisna? Zašto ja, čitalac, treba da potrošim vreme na ovu priču? Poslednje pitanje je najsudbonosnije i na njega mogu odgovoriti samo: ‘’Možda ćete to uvideti sami.’’ Ali ako pročitaju i ne uvide da je ova Ispovest značajna? Govorim to, jer , nažalost, to slutim.
*TRINAESTA PRIČA*
‘’Prvo boje. Onda ljudi. Tako obično vidimo stvari. Ili kako uglavnom ja pokušavam.’’ Hah, divna misao, zaista, i duboka. Ali kome da je kažem? Svi negde žure. Evo male činjenice – umrećete. Svi. Bez izuzetka. I ova ljupka cvećarka, što se smeši svaki dan kao da joj je neko stavio kalup u usta pa ne može da ih spoji. Kako neko može da se smeši svaki dan? I ovaj dečačić. I ovaj student. Tako je zaokupljen svojim ispitima i mislima o budućnosti. A ova umišljena devojčica, nje mi je najviše žao. Pogledaj samo kako hoda na prstima i uzdignute glave. Previše je digla glavu, proći će svet kraj nje, a neće ga pošteno ni videti. Zaista, čemu taj stav? Ah, mladost, nekada sam i ja bio baš ovakav. Bezrazložna uobraženost i naivna umišljenost najlepše su osobine ovih zelenih ljudi. Ova žena je suviše mlada, i lepa, da bi mislila na anđele što beleže naša dela. Za nju postoji samo ovaj svet. Svi ti ljudi, oni misle da žive, zapravo preživljavaju smrt. Svaki dan, po nekoliko puta, prežive smrt.
Ne bih da budem parti-brejker, i baš zato ne volim da se mešam. Eno, ona baka je baš juče trebala da se oklizne niz stepenice. Tako mi je bar javljeno. Ali se vratila u stan po novčanik, a stepenice su se osušile u međuvremenu. Ne volim kad me zovu bez razloga. Nekad mi bude žao što ljudi ne znaju istinu o meni, i nikad neće saznati. Jer sam potpisao glupi ugovor, tačnije ‘’zavet’’ na večno ćutanje. A ovde su puno strožije kazne za kršenje ugovora. Tešim se, možda je i bolje da ne znaju, tako je pravednije. Niti volim svoj posao. Ali nisam imao izbora, a i kažu da sam stvoren za ovo. Zato što volim crno, ćelav sam i izgledam malo zastrašujuće, ne mislim da sam ružan, nego ono, mračan. Valjda me baš tako i zamišljate.
I da, verovatno ste pretpostavili iz teksta, ja sam muško. Kod nekoga je u muškom rodu, kod nekoga u ženskom, ali da znate. Mada je bilo blizu da jedna devojka dobije ovo mesto, prije 3000 godina kad je raspisan konkurs, ali ja sam, doduše preko veze, dobio taj posao. Nisam na to ponosan. Ona je prebačena na ‘’Odel za seciranje duha’’, tako da sam ipak dobro prošao. To je baš odvratno, svakakvih da izvinete ''govana'' se tu nađe, nije baš higijenski. Moje je samo da pošaljem ono što zateknem na licu mesta u Tužilaštvo na veštačenje, onda oni dižu optužnicu ako uvide da ima potrebe, a ako nema odmah ide Sudiji na procenu i on odlučuje šta dalje. Mada, nije ni ovde sve tako organizovano, ima i tu puno propusta kao i svagde. Ne smem previše otkrivati o tim stvarima, to je ipak velika tajna… Za vas. Nekad mi je tužno slušati vaše priče i nadanja, a nekad i smešno.
Ja najiskrenije pokušavam da budem vedar oko cele te stvari, iako je većini ljudi teško da mi poveruje. Molim vas, verujte mi, ja umem da budem veseo. Mogu da budem i mio. Prijatan. Predusretljiv. A to je samo dio. Samo me nemojte moliti da budem dobar. Dobrota nema ništa sa mnom. Mogu da se predstavim kako dolikuje, ali to nije neophodno. Vi ćete me upoznati uskoro, ili ne toliko brzo, to zavisi od mnogo činilaca. Dovoljno je reći da ću u nekom trenutku stajati iznad vas, najljubaznije što mogu. Vaša duša će biti u mojim rukama. Boje će biti na mom ramenu. Ja ću vas nežno odneti. Stvarno mi je teško da ostanem normalan, spas nalazim u odvraćanju pažnje, to mi pomaže da se nosim sa svim, s obzirom koliko dugo radim ovaj posao. Problem je u tome ko će me smeniti? Ne mora se naglašavati da ja provodim odmore u etapama. U bojama.
Nalgledao sam se mnogo priča, zaista ne bi verovali na koje načine ljudi umiru. Kakvih sam se duša nagledao. Imaju po 90. godina, a budu lagane, kao dečije. Takve najviše volim. I borim se za njih. Sada nemam toliko posla, prošao je ovaj rat, ''Drugi svetski rat'' kako ga vi zovete. E mogu vam reći, u zadnjih 3000 godina, nikad više posla nisam imao. Obično mi ne pada teško. Ali tada, šta sam video...Čak se i ja stresem, o tome ni ja ne volim da pričam. Kada je rat završen i Hitler je predan u moje ruke. To bi izdovio kao najlepši trenutak u životu (hah, smrt priča o životu, ironije li), ako vi uopšte možete zamisliti nešto lepo u meni. Da, video sam mnoge velike stvari na ovom svetu. Prisustvovao velikim tragedijama, i radio za najveće zločince. Sada ćete me osuđivati, ali to je zato što ste me previše ozbiljno shvatili. Kao što sam rekao - dobrota nema ništa sa mnom.
Ali su tu i drugi trenuci. Postoji mnoštvo priča (šačica) kojima dozvoljavam da me ometu u poslu, kao što to rade boje. (Razmislite koje će boje biti nebo kada dođem po vas) Skupljam ih na najnesrećnijim, najneočekivanijim mestima na svetu, i trudim se da ih zapamtim dok radim. Sa nekim sam se susretao i po više puta. Takve imam običaj da pratim posle. To obično budu izuzetne sudbine, divne životne priče, poučne, kakve vi volite slušati. *New York, 3 minuta, Avenija 27, gušenje, asmatičar -24 godine.Međutim, u ovih 3000 godina, izdojila se jedna posebna, najupečatljivija. Upravo sam primio poziv, ispričaću vam je drugom prilikom. Pomalo se osećam kao taksista, kada mi ovako jave. Kao da treba da vozim nekoga kući a ne vadim mu dušu. No dobro, posao ko posao. I još jednom ponavljam,nemojte me shvatati previše ozbiljno.Palim sad. Pozdrav ido Viđenja*.