„komad“

Tačno ta rečKomad6 definicija →

Muško se izgleda zaljubi u nežne finese ženskog tela onog trenutka kada prođe kroz pičku i prvim plačem strese buđ sa zidova srpske bolnice u kojoj mu bejaše sudba da se rodi. Ako se kojim slučajem desi da mu blaženost tog kožom nabrčkanog organa promakne u tim prvim mahovima života, mnogobrojni susreti sa sisom koji slede će mu svakako staviti verige oko duše i osuditi na pečal do kraja života.
Pripadnik kuratog roda generalno u životu prođe kroz tri faze. Prva se svodi na besomučno bacanje majmuna u nesvest, maštanje o ženama. Tada posteljina miriše na svrš, na očajan zadah drkanja gde se celo prisustvo suprotnog roda svodi na njeno obitavanje u čovekovoj glavi. Tužna je to priča. Tužna solo narativa poput priče fenomenalnog solo gitariste iz malene srpske kasabe, koji je celo osnovno školovanje trpeo kokavce frajera zbog nošenja majice Metalike i Mejdena. Taj gitarista je jedinu utehu nalazio upravo u svojoj gitari. I kada je taj gitarista dovoljno navežbao sviranje sve svoje gitare, kada su se pragovi ogulili i kada su žice počele da smrde na gvožđe a prsti na krv, kada su se u ćošku nakupile kutije i kutije bensedina, gitarista je odlučio da osnuje bend. Gitarista je našao još dve budale, bubnjara bez jedne ruke i gluvog basistu. I kada je došlo vreme da gitarista zasija, on je vaistinu zasijao. Izašao je na sklepanu binu sklepanog kafića, oči su mu suzile od dima, držao ih je zatvorene, ali to gitaristi nije smetalo. Jer gitarista je poznavao svaki jebeni ton na svom instrumentu, svaki jebeni solo, svaku jebenu notu. I gitarista je izašao, odsvirao svoj solo i...završio. Jer gitarista je bio jedan, a ova dvojica nisu bila ni za kurac. Gitarista je bio sam i kao takav svakako nije ništa mogao da postigne. Nije bilo ritma, nije bilo linije. Nije se osećao usamljeno, gitara mu je bila tik ispod glave, pored uva. On je slušao i znao je da je apsolutno savršeno i besprekorno odsvirao svaki ton. Ali besomučno lupanje jednorukog bubnjara i blesavo treskanje prstiju po bas gitari ga je nadjačalo na zvučnicima. I kada se pesma završila, kada su ga sačevali nemi i zbunjeni pogledi nekolicine okupljenih ljudi i glupavo tapšanje napaljene balafurdije, gitarista je shvatio da je sam. Tek tada je shvatio da je sve vreme bio sam, kada je bilo previše kasno.
Drugi period mužjakovog života je već golo kupanje u pički. Mužjak se ženi, majka zadovoljno klima, otac plače, svatovi plaču jer misle da otac suze radosnice pušta, a očevo srce tužne note plete. Mužjak kreće da jebe. Ali vrlo brzo saznaje da mu je svaki žulj njegove jataganom ovenčane desnice mnogo puta draži no svako mekano i mirišljavo jastuče njegove voljene drage. Jer brak vam je, deco moja, najgora trgovina na svetu. Brak vam je sađenje drveta punog gorkih plodova. Sadnicu platite skupo, previše skupo, toliko skupo da je otplaćujete do kraja života. Proleće dođe, ptice zacvrkuću, ali pupoljci toga drveta ne mirišu na radost. Ne mirišu na lepo. Mirišu na govna, mirišu na urin, mirišu na povraćku i pun kontejner pelena. I tek kada muškarcu zadah prestane da divno miriše na vinjak već ruke krenu da mu bazde na izmet, tek tada muškarac shvati koliko se zajebao. Tek tada shvati da su mu svake batine zbog neplaćenog mesa iz kafane bile mnogo, previše draže od ovog parčeta mesa zbog koga je platio životom. Reče jedan moj drugar, u onim besanim noćima kada smo pluća punili marihuanom a jetru natapali pivom i gasili žar popušenih pljuga, reče on tada da se svaki strah od seksa i žena prevaziđe onog trenutka kada muškarac uvežba tehniku i nauči kako da jebe. Oh, kako se samo grdno varao. Dragi moji, svaki strah od seksa i žena se prevaziđe onog trenutka kada shvatiš da treba apsolutno da te boli kurac za nju. Kada shvatiš da je seks nalik životu: nemilosrdan, varljiv, ali pre svega sebičan. Za tu pičku ćeš ti svakako već višestruko platiti, i to onako kako ona bude želela. Shvati da ženi nisi potreban, da kurac nikada neće dovesti ženu do ludila. Da značenje "ženska ruka u kući" nema ono značenje koje misliš da ima, jer ženska ruka je jedina sigurnost u ovom neispitanom i nepoznatom svetu, jedino se njoj zna svrha, da dovede ženu do bunila, do mraka u svesti, do kolutanja očima. Žene od tebe traže nešto drugo, a jedino što ti možeš dobiti, i ono na šta će se tvoje celokupno uživanje u životu svesti jeste taj komad mesa koji si, avaj, tako skupo platio. Zato se prepusti, čoveče.
Dođe jesen, drvo koje je muškarac tako skupo platio je davno procvetalo, voćke na njemu se već žute. Ali to voće je sada odraslo, više ne smrdi na govna, ali smrdi na pare. I samo traži. I što ga više zalivaš, ono više traži. I što ga više nežno krpom brišeš, to prljavije i prašnjavije postaje. I što ga više mijuleš, što mu više pevaš, što ga više suzama oblivaš jer znaš da si mu ceo život dao, to gorčije postaje i manje privlačno za jelo. I tako završavaš svoj život, jadni i skapani čoveče. To voće koje si gajio, u koje si ceo život uzdao, koje je trebalo da ti podari zdravlje kao i svako drugo voće, uradilo je potpuno suprotno. Isisalo je svo zdravlje iz tebe, otelo ti život, skapalo te, ukralo tvoju mladost i podarilo je sebi. I ti ćeš, čoveče, plakati. Ne zbog toga što ti je voće sve to otelo. Ne zbog toga što ležiš sam, usamljen, što svakim samrtnim hroptajem postaješ sve lakši teret svojoj staračkoj postelji. Ne, čoveče, najveća nesreća nije u tome što tek tada shvatiš gde si bacio svoj život. Što tek tada zamisliš kako je mogao da prođe. Koliko tvojih noći je ostalo prospavano, koliko žena je ostalo neokrnjeno, koliko flaša je ostalo neotvoreno, koliko je kafanskog inventara preživelo da sada služi porodični ručak, nešto za šta kafanski inventar nikad nije bio namenjen. Sva tvoja nesreća će se ogledati u tome što ćeš shvatiti da će ta voćka, kojoj si dozvolio da ti ukrade sve, a opet je neizmerno, bezrazložno i glupavo voliš, imati istu sudbinu kao ti.

Ona: Dobro bre, koga ti misliš da zadovoljiš tom alatkicom?
Ja: Sebe.
PEperinho · 7. maj 2015.💬 24

Šatro zemlja iz mašte, u kojoj je započeo rat protiv likova sa planete “aurora072"

Negde daleko u zemlji snova, postojalo je jedno izmišljeno selo zvano “Vukajlija”. Razigrano i srećno stanovništvo je činilo odrednicu tog sela. Na čelu se nalazio Car Dušan, koji je delio vlast sa svojim bratom bilzancem, Carom. Njihove krune su bile stari komad ‘1974 godine.Žena Cara Dušana zvala se Cara, dok je Car bio neoženjen. Oni su samo bili na vlašću sela, i nisu se toliko vezivali za upravljanje istim. Oni su za to imali svoje ljude. To su bili glavni, Riha disident, dok su Nula i Vlatko Paskačić uživali titulu grofa.

Svi u selu su bili obrazovani. Većina i sa diplomom. Zaslužni za to su bili Luks Učitelj i The Prof koji su bili iskusni interpretatori. Jedini koji nije mogao da završi školu, zbog matematike, bio je Šunta. Talentovano_glup, ali sa dobrim forama koje je uvek prvi iznosio.

Ljubomorni vanzemaljci su hteli da napadnu selo jer su se razlikovali. Nisu shvatili ko su ti ljudi i šta to rade, već samo onako, da vide šta će biti posle udara. Njihov slogan je bio “enemy of the free world”.Međutim, nisu znali sa kim se kače. U mestašcetu je odmah otvoren vojni odsek.
Ljudi su se ili sami prijavljivali za borbu ili su ih zvali. U zemlju je stigla donacija francuske kraljice Le Maje, njen lični čuvar, Sale d snajperist, iskusan I precizan, i bombaša. Na buvljaku im je neki nebitan lik, preko svojih prijatelja nabavio puno M70-tica. Jedino je Spavalica ostala neobaveštena u vezi napada, jer nije imala iole snage da se probudi, već je samo ponekad prošetala kao zevonja ili Mesečarka. Prvu vukajlijašku diviziju činili su: Roberto Bomba, Boxer, Manijak, Agilni, Stefan Bič Božiji, Ludi Milojko, Devetar Cokulić, Jurodivi ,Moćni Ming ,Surovi i još nekolicina vukajlijaša. Predvodili su ih Šerif Gile, Triša i Gvozdenović. Akciju su pomagali I ljudi iz Zemunskog klana, koji su sačinjavali Korle, Facafaca, Johnny Kurajber, Džonijeva žena, Brzi, i jedan od najzajebanijih od njih kome dadoše nadimak Al Bandi, zbog ratovanja na Kosovu protiv Šiptara.

Kad dođe prvi dan borbe, stadoše svi u šumi ispod Hrasta da porazgovaraju o daljem toku događaja. Zapitali su su se:
Glavni: Deder, ljudi, a ko će biti naš kuvar?
Šerif Gile: Zna Murinjo! :upali mu se sijalica nad glavom: Biće italijnaski izbeglica plusodavajuće duše, kuvajlija!
Glavni: A šta će nam spremati on prvih dana?
Opet alavi Šerif Gile: Ja preporučujem Negroidno Govedo, Ajvar na 'leba ili jogurt_kifla sa Kolačom u Čorbi. Mada može i hladan krompir sa sosom uz to. Posle svega toga nam može dati jedan gusti sok od narandže.
Glavni: Dogovoreno. A ko će nam smisliti novo neuništivo oružje, koje je multifunkcionalno?
X : Pa Ajnštajn bre! Ko će drugi!? Evo ako hoćete, možete ti Manijače i Surovi da idete da ga kidnapujete.. Šta je to za vas, čas posla..
Glavni: Može. Elem, a kako se ti zoveš dečače?
X: Ja neamnadimak, ja sam ovde sasvim nebitan nego sam došao da popunim mesto jer mi je dosadno kući.

Kad se ču prvi veseli pevac, poče rat. Dodaje Šerif Gile: Da objasnim nešto ukratko. Kada vidite neprijatelja, samo buši to!, jer kad ustane Kuka i Motika, tad ni lopata neće biti potrebna, ako ne možete puškom, gađajte tucanim kamenjem! Otac Gavrentije im pročisti grehove na vreme i kaže: Asat, u slavu, za cara i otadžbinu!

Jedan kragujevački vojnik, Mile povredi se tokom juriša. Neprijateljski nastrojeni vaznemaljci ga pogodiše vrelom svemirskom plazmom u predelu bubrega. Odnesoše ga bojanboj i Melkijades u nosilima u bolnicu. U sobu gde su hirurzi i farmaceuti, sačekaše ga bata Gugi, bata Sale i smorka, koja po ceo dan samo farba nokte i dosađuje se. Pogleda Gugi i reče: Auuu, batice, pa tebi ovde ostala samo crna rupa.
Mile: Ae bre doktore, nemoj me sad i ti zajebavati.. Previjaj ovo i da idem da nastavim!
Gugi: Evo ti Hydrogen Cyanide i crvena konjeva mast...Rešeno! Aj sad Na Noge! (u tim trenucima pade jedna bomba koja je toliko bila jaka da je par medicinskim sestrama spao Brus, što Miletu tek dade još snage da nastavi dalje.)
Ludi psihijatar i Filozofinjo krenuše da mu pričaju da ne treba da nastavlja da ide.
Mile: Bez deranja molim! :U tom trenutku udari malim prstom od vrata.:

Dok su kidnapovali Ajnštajna, i razmišljali to novo oružje, ludi pajdosi Buksnetina, Denis x, Jamajčanin,Džankee i Srkletnik se setiše kako mogu umiriti rat. Krenuše i oni na bojno polje, ali sa biološkim oružjem.
Kad stigoše oni tamo, uzeše iz Korleovog rendž rovera ostatak gudre što je trebao da povalja po Zemunu i zapališe na sred polja. Gledaju vanzemaljci, gledaju borci šta rade ove budale tu. Kad proširi se paljevinab kao radijacija svud po polju, krenuše vukajlijaški četnici da se smeju, te kidaju braduljinu ko što je otac Gavrentije nosi. Vanzemaljci ispustiše kroz zadnje otvore kičme nekakvu sluzavu tečnost, koja se gomilala i u njima pravila mržnju.
Tek reče neki vanzemaljac: Au Korle, jebo si mu kevu sa ovim! Šteta samo što rizla falimi!
A Korle na to: msmojne ovde me hvalisaš, porumuneću.
U seocetu, krenu neprestani smeh, mlade se udaju za vanzemaljce, Šabanizator kramponom od flaše i dalje gađa ljudi misleći da igra kanter.

… i svi su živeli srećno i diskretno do kraja života..

„Au Korle jebo si mu kevu..“
ЏЕЏереми · 14. maj 2013.💬 41

Pošto sam se u prethodnom delu pozabavio rođenjem srpske diplomatije, sada sledi nastavak koga, prema sopstvenim rečima, željno iščekujete. Pošto imam osećaj da pored toga svi jedva čekate da dođem do dela koji se bavi aktuelnim istorijskim trenutkom, ili barem sa poslednjih 20ak godina, želim da vas obavestim da ću tempirati formu da to bude objavljeno u prepodnevnim časovima 21. decembra, da vam to bude poslednja stvar koju ćete pamtiti sa ovog sveta, dok budete pakovali kofere odavde.
No, pre toga, da se pozabavimo razvojem srpske diplomatije u vreme Seoba i Prvog srpskog ustanka.

Srpska diplomatija u vreme Velikih seoba Srba
1690. godine, austrijska carica Marija Terezija raspisala je konkurs za prijem 37000 odraslih srpskih muškaraca na radno mesto "vojnika u carskoj vojsci". Konkurs je potom prosleđen srpskom patrijarhu Arseniju Čarnojeviću u Peć. Ono što je naročito interesantno, jeste da je ovaj konkurs na kraju 17. veka bio daleko liberalniji od svih sličnih današnjih, i da mu svi moderni gastosi mogu pozavideti: pružao je mogućnost da se sa vojnikom odmah preseli i cela njegova porodica, koja bi dobila značajan komad zemlje na jugu Ugarske. Kako su se Turci iz dana u dan sve više ponašali kako vetar duva spram naroda, a naročito spram crkve, samo bi veliki mazohista odbio ovu velikodušnu ponudu austrijske carice. 185 000 ljudi se samo na kraju 17. veka preselilo u panonsku ravnicu, čime su Srbi postali većina u ovom delu carstva (e sad, što će to neka 2 veka kasnije Austro-Ugarsku koštati gubitka teritorije, niko nije želeo da misli u to vreme). Bio je to, iskreno rečeno, genijalan potez, Arsenije je bio mudriji od svih modernih srpskih diplomata. No, zašto bi Marija Terezija bila takav samarićanin prema nekim tamo Srbima? Nije ni ona bila blesava: izuzev nekolicine porodica, gro Srba se nije nastanilo u njenoj Austriji, već u austrijskom pograničnom privesku, Mađarskoj. Osim toga, ona se nosila logikom da je najlakše ubiti ježa tuđom guzicom. Sad, Srbi su se nadali da će taj jež biti eks ugnjetavač, odnosno Turci. Ali, ispostavilo se da će srpske trupe ići svuda po carstvu i braniti austrijski presto (protiv Poljaka, pa čak i Francuza). Upravo zato je Miloš Crnjanski namučio srednjoškolce krvoločnim scenama, prikazavši seobe novom vrstom torture. No, zaboravio je da napomene da su posle 50ak godina, napredne srpske porodice u carstvu, primera radi, već imale klavire u kućama, a njihove kćerke su svirale Klementija, manje verovatno Baha, a kasnije sasvim sigurno Černija. Za to vreme, Srbi koji su ostali bi i dalje smatrali velikom kulturnom manifestacijom kada bi se u selu pojavio novi slepi guslar, koji bi nastavio da falsifikuje istoriju pričama o tome kako je Marko Kraljević najveći srpski heroj.
Sve u svemu, sve do onoga što ću opisivati u narednom delu, kulturološke razlike između Srba u pašaluku i Srba prečana, biće ekstremna.

Prvi srpski ustanak
Činjenica je da je posle 350 godina robovanja, bilo jasno da je izbijanje borbe za oslobođenje Srbije postalo samo pitanje trenutka. Ali, isto je tako istina i da je povod (ne i uzrok!) za tu borbu bio strah srpskih glavonja da će biti skraćeni za glavu. Prvo i osnovno, nisu ni Turci bili divljaci, niti budale, jer da jesu, ne bi 2 puta stizali pod zidine Beča i terali celu Evropu da se ujedinjuje protiv njih (no, sad, kao što rekoh, da se Evropa ujedinila jedno 3 veka ranije, Srbija možda uopšte ne bi pala u ropstvo). Kada su Dahije shvatile da im se crno piše, naredile su seču knezova- regionalnih glavešina, koji su skupljali porez za njih- hajduka, uskoka, i drugih kurčeva-palčeva. Oni koji su utekli (među njima i Karađorđe), sakupili su se i rekli: "Ili ćemo da jebemo, ili ćemo najebati!". Narednog jutra izbio je ustanak. Sad, kako su vođe iskoristile želju naroda da se konačno oslobodi od turskog zuluma, ustanak je postao velika stvar. Ali, ono što Srbi ni dan danas nisu shvatili, jeste da je upravo diplomatija bitan deo svakog rata. Već posle par dana, Dahije su poslale Aganliju da podmiti Karađorđa. Bezuspešno. Srbi su mu odgovorili plotunom, kojim su ga ranili. Par meseci kasnije, Austrija je organizovala pregovore u Zemunu. Karađorđe je shvatio da Dahije već pomalo znaju nešto o diplomatiji, a Austrijanci naročito, te da ga je ustanak ugasio ako nešto ne preduzme. Zato je naredio da se na obali Dunava zapali grmlje, a potom predstavio Austrijancima kako Turci pale srpske kuće. Pregovori su momentalno prekinuti, uz Karađorđevu opasku: "Žao mi je, gledaćete još bojeva". Nedugo potom, Dahije su skraćene za po glavu.
Međutim, Dahije su bili obični uzurpatori, koje ni sultan nije voleo. Stoga je, po njihovoj smrti, poslao carsku vojsku da povrati kontrolu. No, u svom stilu, Srbi su odlučili da sultanu daju kurac, a zahvaljujući Stevi pisaru, to su i postigli. I tako, iz godine u godinu, razne turske vojske su bezuspešno pokušavale da umire Srbiju, a činilo se da Srbima sve dobro ide.
A onda je u priču ušla najveća srpska fatalna žena, u koju su Srbi i danas zaljubljeni- majčica Rusija, a kao i u svakoj drami, dotična dama će dobre junake (u ovom slučaju, Srbe) koštati glave.
Bilo kako bilo, Rusi i Turci su se pokarabasili oko Rumunije i Bugarske, pa su Rusi odlučili da Srbe proglase za svoje saveznike, i deo trupa su locirali u Srbiji. Srbi su verovali da će ih ruska vojska na kraju u potpunosti osloboditi turske aveti, a kako nisu imali mnogo pismenog kadra, Karađorđe se saglasio da Rusi zastupaju srpske interese na pregovorima sa Turcima. Ali, ne lezi vraže. Napoleonu je iz nekog razloga dunula ideja da napadne Rusiju, stoga Rusi reše da sklope mir sa Turcima. Manje-više, ona tačka sporazuma, koja se odnosila na Srbiju, jedino je garantovala da se Turci neće svetiti za dizanje ustanka, a da se sve vraća u stanje kakvo je bilo pre Dahija. ŠKK!? Srbi su naravno, rešili da pruže još jedan otpor, ali sada nije bilo zajebavanja sa turske strane. Kako sultana sada više nije morio rat s Rusima, opkolio je Srbiju svojim najboljim trupama, i sa ustankom je bilo gotovo. A sporazum? E, pa, vidite, to je razlika između teorije i prakse: teorijski, Turci su potpisali sporazum, a na terenu su sprovodili džihad. Rusi su, u svom stilu, jedino uložili energičan protest.
To je samo otvorilo prostor za Drugi ustanak i kneza Miloša, koji će za razliku od Karađorđa shvatiti da i diplomatija ima svoje prednosti.
No, o tome u narednom delu.
DUDustBGD89 · 27. nov 2012.💬 7
prethodni