Svako veče oko 8, 9 sati pojavljuje se na tramvajskoj stanici kod Železničke i vozi se do taša. Kad je hladno napolju u tramvaj ulazi sa biciklom, a kad je toplo na rolerima. Tokom vožnje peva starogradske pesme. Kad god neko malo glasnije priča, lik ga umiruje, naravno bez prestanka sa pevanjem. Po izlasku iz tramvaja spušta se, bilo na rolerima bilo na biciklu, do Železničke ulicom Kneza Miloša i proces se ponavlja.
Kaže se za osobu koja je ''veoma opasna'', oštra na rečima, a kada ugleda miša ili žabu penje se na najbliži objekat (sto, stolicu, krevet), vrišti i beži glavom bez obzira.
- Čuo sam da te je Pera isprozivao i pred svima priča kako će da te ubije od batina kad te vidi! - Ma idi begaj, na mrtvo kuče nož vadi, taj se plaši i svoje senke na mesečini, usr'o sam se sad.
Obično se koristi da se završi rečenica, kako se ne bi ponavljalo sve od reda. Posebno se koristi na jugu i to naročito u psovkama da bi se izbeglo tako potrebno nabrajanje.
(kup - gomila, grupa)
- Pa će mu jebem i majku i tatka i sve na kup. -------------------------------------------------- - I dođe Pera pa ni se navika i nadra i sve na kup. -------------------------------------------------- - Srećna Nova godina, ostali praznici i sve na kup! - Na koga be ti sve na kup, pobratime?
Moj cale je jednog jutra odvalio to u trenutku kad sam mamuran krenuo da se brecam na njega bez nekog posebnog razloga. Odakle mu to, i zasto je meni sad to palo na pamet, pojma nemam.
Rečenica kojom se prosječan Srbin oprašta od donjeg dijela tijela. Izgovara se malo pred početak zimskih čarolija, odnosno Nove Godine, Bozica i ostalih praznika. Prethodi puštanju i opuštanju stomaka.
-Buraz kakvi su ti to dredovi. Izgledaš k'o kromanjonac u sezoni parenja. Ajde se ošišaj, keve ti. -Aj ne rise, dredovi kidaju koliko su jaki a i da hoću da se ošišam ne'am kinte. -Ma jaaa, treba ti prosječna penzija jednog švicarca da te neko ošiša. -Samo ti kenjaj... ti što uštediš na šišanje, daš na poliranje.
Gotovo svako, ko je makar jednom u životu tražio stan, je naišao na niz nelogičnosti. Prilikom razgovora sa stanodavcem, saznajemo da je to stan vrhunskog kvaliteta, sa svim potrebnim uređajima za normalno životno funkcionisanje, dok prilikom susreta "oči u oči" sa stanom, kapiramo da bi to bio sjajan prostor...za štalu. Zajeb se sastoji u sledećem: stanodavci NE LAŽU u vezi sa svojim stanovima, oni samo imaju poseban žargon, koji ostali ljudi pogrešno tumače.
1. sprat = prizemlje prizemlje = suteren suteren = atomsko sklonište ( super je ako bude bombardovanje ) novogradnja = građen neposredno posle 2. svetskog rata stan je malo stariji, ali očuvan = Obrenovići još vladali stan je osvetljen = ima jedan prozor sa severne strane stan nije zagušljiv = krepavaju pacovi stan nema vlagu = buđ, mahovina i lišajevi stan je komforan = prčvarnik dvosoban = jednosoban jednosoban = garsonjera garsonjera = ne postoji reč za ovo, deminutiv prčvarnika centar grada = 2 km od centra periferija = selo kod Vuka = kod Đerma kod Đerma = kod Cvetka kod Cvetka = kraj Ustaničke kraj Ustaničke = Kaluđerica ( eventualno Mali mokri lug ) dobra pokrivenost linijama GSP-a = ima jedan autobus koji ide na pola sata komšije su divni ljudi = neizlečeni pajdoman, ratni profiter i puštač narodnjaka u 7 ujutru kupatilo je kompletno opremljeno = bojler i slavine cure, vodokotlić visi veš mašina = kurac d'izbiješ oči televizor = crno beli, EI Niš sa 9 programa, uključuje se na stabilizator, nema daljinski klima = ventilator telefon = dvojnik kablovska = vidi pod "veš mašina" internet = bežični, na divljaka, 2 dana ga imaš, 3 dana nemaš, poželećeš dial-up cena po dogovoru = kako gazda kaže računi i kirija se plaćaju od 1-10 u mesecu = plaćaju se isključivo 1-og ako nešto crkne samo od sebe, plaća gazda = plaćaš ti. Ne sviđa ti se? Traži drugi stan. 200 evra = 250 evra depozit = depozit ( e da, ovo se ne razlikuje )
* Autor ovog rečnika se zahvaljuje svim stanodavcima ( njih 9 ) i svim potencijalnim stanodavcima ( preko 20 ) u poslednjih 7 godina. Bez njihove nesebične pomoći, ovaj rečnik nikad ne bi video svetlo dana.
Najslađa kazna. San svakog od nas. Situacija koja od stipse izvuče i cenera za kafu šalteruši kad joj bude plaćao kaznu.
Facu drota koji ti napiše potvrdu da si imao pablik pamtiš čitav svoj život. Ne zbog para, ponavljam, nego zbog toga što je to možda i prva osoba koja te vidi kako jebeš, još te uz to nagrađuje. Car si pube, svaka ti čast. Nakon toga ti dani bivaju popunjeni sa jedno desetak ''Jebote, koliko sam ja moćan!'' momenata.
Ćale je prvi put sretan što ti daje veću svotu novca. Opsuje mamu drotovsku par puta, ali iz (vidljivo niskog) poštovanja prema tom ološu i iz navike, ništa strašno.
U očima svoje ekipe si veći nego u svojim u trenutku primanja kazne. Telefon ti neprestano zvoni, piješ više kafa nego u završnici ispitnog roka.
-Mogao si ga bar izvaditi dok nam je pisao kaznu. -Nisam, jer mi nikad u životu veći nije bio.
Pošto ljudi retko čitaju, oni će uzeti zdravo za gotovo ono što vide na filmu. Ovo se prenosi sa kolena na koleno, pa će tako roditelji i čak neki profesori pričati deci o nekim istorijskim ličnostima i događajima na osnovu filmova koje su gledali.
Vidovdan, na TV-u film "Boj na Kosovu". Ćale: "Vidi ovog Brankovića, mamicu mu njegovu izdajničku!" Sin: "Ali tata, čitao sam da on nije bio izdajnik. Vuk Branković nije želeo da se pokori Turcima i umro je u tamnici jer nije hteo da bude turski vazal za razliku od Lazarevog sina, Stefana." Ćale: "Ma šta lupaš bre, ne bi carica Milica dopustila da joj sin bude turski sluga!" Sin: "E ćale, nemaš ti pojma, pa ona je dala najmlađu ćerku Oliveru u Bajazitov harem. I da, ona nije bila carica već kneginja." Ćale: "Ne bi ona dala ćerku Lazarevom ubici bre! I ti ćeš mene da učiš balavče šta je ona bila! Carica bre, kakva kneginja! Ima vino koje se zove po njoj, eeej! Još sam ja pametniji od tebe!" Sin: "Ma jesi ćale..."