Osjećati, ali ne putem vida, sluha ili dodira, nego nekim neopisivim, šestim čulom.
- Bio je mrak i u sobi se nije ništa naziralo, ali sam ćutila da je i on tu. Ćutila sam kako mi prilazi, a onda me je obuhvatio svojom snažnom rukom oko pojasa, dok je drugom rukom zadigao moju suknju i presavio me preko naslonjača. - I onda? - Kad mi ga je nabio, vrištala sam k'o da brata ženim.
Američka poruka na kraju Holivudskog filma. Uvek ostavlja trajni pečat na gledalaca i tera ga da stekne pravu sliku o amerčkoj populaciji i njihovoj demokratskoj politici.
(Reč je o "Mrak filmu") Vanzemaljac: Gotovisti, uništićemo vas. Glavna glumica: Ne, stani, ne moraš to da radiš, naši narodi mogu zajedno, nema veze što smo različiti, što si ti vanzemaljac a ja obična zemljanka, moramo zajedno zato što možemo dosta da naučimo jedni o drugima i to je poenta ove priče. (Tekst sam parafrazirao, ali nije bitan tekst koliko je bitna poruka ove priče)
Ljudi koji su prvi osetili da je čitava planeta , kao i oni koji upravljaju njome , jedan veliki skup govana , i da je smaranje jedini način da se toj zajednici govana stane na put.Imajući iza sebe činjenice da su najbolji svetski romanopisci sebi su dali za pravo da prvi počnu izgradnju oružija koje koje ce destruktivnim razaranjem uništiti mozgove svih buducih naraštaja , kako u Rusiji tako i šire.Lav Tolstoj , ako si Karleuša citaj Tolstojevski , jednog kobnog jesenjeg dana 1873 poče pisanje Ane Karenjine i tako zapoce novo razdoblje u svetskoj istoriji.Razdoblje koje se neće završiti ukoliko svi primjeri , sve kopije i sva izdanja svih čuvenih Ruskih romanopisaca ne budu spaljena u crvenim plamenovima pakla. Od tada , sećanja bejahu izbrisana , snovi sahranjeni , nova pravila su zavladala svetom , majka Zemlja polako umire na samrtnoj postelji , umorna lica šetaju ulicama bez kraja , ćutanje i mrkli mrak , smeh i plač su ukinuti. I sada , nakon 200 godina , stariji reklo bi se mudriji ljudi , nas teraju da četiri dana provedemo čitajući kako je neki Raskoljnikov rokn'o neku babu , kako se neka luda cura bacila pod voz i kako je neki Buljba imao probleme sa svojim sinovima. Da bi kasnije , kad već postanemo ljudi imali osnove obrazovanja i da bi lakše koračali kroz život kao slobodni gradjani celog sveta.Sve nas je stigla zaslužena kazna , hiljade i hiljade crno-belih strana su ispisane , a mi ih čitamo dok nam se Gribojedov , Jesenjin , Puškin , Gorki , Čehov , Žukovski i ostala ekipica ruskih spisatelja koje obavezno moramo pročitati , smeškaju odozgo' valjda iz Raja.
Ili sestra, mama, tata... Sve jedno te gadno istripuju u zajebanom momentu...
Gledam neki horor sav se ježim, dva ujutro, mukli mrak i tišina. Taman se završio film ja u tripu da će ti neko pokucati na vrata i sekirom mi rascopati vuglu, brat se ko zombi (drugarice mu jebem) diže iz kreveta, pogleda me ko krava mrtvo tele i krene da mumla nešto. Srce mi stalo (sad mu jebem i profesorku informatike.. dobra picka)...
Naziv za odeću koja je pripadala vama, ali koje su postale zajedničke od kad živite sa svojom boljom polovinom. Ovo može biti simpatično u početku i pomaže u ranom vezivanju, ali onda, jednog dana, kad je vidite kako moleriše u vašem omiljenom džemperu bez pitanja, poželećete joj zlo.
- Ej, jel to moj džemper? - Pa, valjda. - Kako misliš pa valjda? Da nisi ti možda kupila džemper na kome piše "Rođen da peca, nateran da radi"? - Verovatno ne. Nemam pojma, našla sam ga u sobi. Kako mi stoji? - Tegliš ga. Prestani. Znaš da nije star. Juče sam ga nosio i rekla si da ti se sviđa. - Stvarno? - Da. Vidi, imaš nešto na rukavu, jel to boja? - Možda. O ne, obrisala sam nos, haha. Znači, ovaj nije jedan od starih? - Znaš i sama da nije. - Onda ću ga skinuti. - Da, hvala. Ej, pa to su moje farmerke! - Ups. - Ma daaaaaaaaj....
- Vidi ono dvoje. Jesu se pritajtarilii jedno uz drugo. Ne odvajaju se. Kako mogu onako po čitav dan... Ni ne dišu jedno bez drugoga. Stalno gde on odma' je i ona tu. Dolaze zajedno u kompletu.
- Jesi se pritajtario za taj kompjuter. Sediš za njim od jedanaest ujutru. Sad je i mrak pao koliko ja vidim. Ajde silazi sa tog čuda. Moram neke recepte da pogledam.
... ili "ovaj Bog je dobar Bog": misli mediokriteta da vam istovremeno dokažu potpuno suprotno od toga. Pišu ih osobe kojima su najteži trenuci u životu bili npr. kada su udarili u stub na ulici pa tri dana nisu smjeli izaći na ulicu od sramote, i slične trivijalnosti. Recimo ovako: "Upravo ležim u krevetu, pijem čaj od đumbira i gledam Hannibala na tabletu. Obaveze ne postoje :) Ovaj život je lijep".
Bauštelac dolazi 31. decembra kući s posla, oko 6 sati i mrak je već pao. Izuva cokule, skida priglavke. Prvo se tušira. Jede grah. Završi i umorno duboko uzdahne. Tada mu žena prvo otvara hladno pivo iz frižidera, a onda donosi lavor tople vode. Čovjek sjedi na kauču, banja noge, pije svoju pivu, šalta kanale i boli ga kurac jer je za njega život lijep u naredna dva dana.
Direktiva koju je veoma teško ispuniti u datom trenutku. Posle ture od dvocifrene količine piva, i neprobojnog prvog talasa mokrenja posle, kažu vam da se opustite samo i samo će da krene. Koliko god vi zviždali, gledali u mraku onaj zid ispred sebe, kao da na njemu piše kako da pišate, opustiti se nećete kao ni mokriti. Devojke često dobiju taj savet pri prvom seksualnom iskustvu. Takođe i muškarac dobije istu preporuku, kad mu se dogodi ono što se ponekad događa, odnosno kad ne može da ustera traktor uz brdo, odnosno kad ne može da mu se digne. Devojka u prvom slučaju je daleko od opuštanja, vrišti i ciči, a mušarac je i previše opušten u takvoj situaciji tako da će se to pre shvatiti kao podjeb nego kao učinkoviti jebački trik. Kad vam kažu da se opustite, znajte da nemate pojma. Polagali neki ispit, bilo na fakultetu, bilo vozački, i kad u trtenucima očaja čujete te reči, znajte da nema nade i da su vam podigli krstaču iznad rake neuspeha a vi roknuli ekser pokušavajući da se opustite, umesto da se zaista fokusirate. Krajnje beskoristan savet bi bio lako zamenljiv jednom šamarčinom, toliko stručnom da se od nje upište, ako ne možete da pišate, ili vam skrenu fokus sa jednog mesta bola na drugi, ukoliko vam skidaju mrak, ili vam se digne, jer je možda seksi da vam riba lupa šamar, ili zaista naučite za taj ispit, jer ste konj i treba vas šamarati kad se samo zajebavate.
Skinula je brus i gađice i obukla najtesniju haljinu što je imala tako da su joj se bradavice ocrtavale u punoj svojoj veličini. Našminkala se i stavila parfem. Bila je prava dama. Debeli kamiondžija je jedući burek mrsio užegla muda kada je pomislio da bi mogao nešto da baci pod jaja, i gle čuda baš kad je prolazio tu negde oko Kaća primeti autostoperku koja je nedvosmisleno bila kurva. Ona je obula svoje štikle, ušuškala sina i krenula na posao. Pozvala je taksi, on je bacio do petlje. Nije imala da plati. Popušila je. Posle je popušila i cigaretu, vezala kosu i pružila prst, spremajući se da zaradi za 'leba. Kočnice su zaškripale i kamion je stao. Čuo se zvuk otpuštanja pritiska a za njim i zalupljenih vrata. "Pošto?" pitao ju je trljajući još masnu bradu i brkove. "Šta želiš, lepi?" "Možda sam kamiondžija, ali nisam toliko nesamokritičan da ne primetim svoju ružnoću i tvoju profitom indukovanu potrebu za laskanjem." "Okej, samokritični, šta ćeš, pušenje ili da jebeš?" "Da me jebeš" reče vadeći strapon. I jebala ga je. Jako. A on je uredno platio po tarifi pušenja. Seo je u svoj kamion, opet se čuo zvuk otpuštanja pritiska, zatrubeo je i uputio se ka Horgošu. Mrsio je svoja muda i pomislio kako ga je tata milovao kad je bio mali. Ali tata nije imao strapon. Dok je gledala za kamionom koji odlazi u mrak pokušala je da se seti odakle joj je poznat taj čudni debeljuca. Nije mogla. Odmahnuvši rukom protrljala je novčanicu od deset evra o bradu i stavila ju u džep. Pružila je palac.
Kao po nekom običaju, sedeo je tako na drvenoj klupici ispod starog oraha i ispijao rakiju. Brk mu se zadovoljno smešio jer je tog dana poorao više nego što je planirao, te je sad spokojno uživao u toplom avgustovskom predvečerju. Dok je užarena lopta polako nestajala na horizontu, tonući u zeleno more krošnji, hrapavim dlanom obrisa znoj sa čela, te eksira ljuto zadovoljstvo. Pogled mu se zadrža na krošnji oraha.Tu je bio od kad zna za sebe. U njegovom hladu je prohodao i progovorio. Setio se pokojne majke koja je plela na toj istoj klupici na kojoj je on sedeo. Oca je izgubio kad je imao 10 godina i sećao mu se samo lika.
Ženski glas odagna tišinu šumadijskog sutona i prekide ga u razmišljanju: - Milija, hoćeš li ti da jedeš nešto? Samo je odmahnuo glavom. Seda starica podiže ruke u vis, promrmlja nešto sebi u bradu i udje u kuću.
Počeo je da se priseća svoje svadbe. Nije Milija bio neka prilika. Parče zemlje, malo stoke, i dve trošne kućice sa zemljanim podovima. Bilo mu je 20-ak godina kad je načuo priču o siromašnoj jedinici iz susednog sela, lepoj, vrednoj i poštenoj devojci. Ali više od svega, privuklo ga je ime: Nada. Nadini roditelji, majka i par komšija su činili svatove. Uz skroman ručak i tihu pesmu, proslavili su taj dan. I onda proveli 40 godina zajedno,zajedničkim snagama pružajući otpor vetrovima života koji su ih lomili svakim danom sve silnije. Osetio je komešanje u duši. 40 godina je bila uz njega živeći u siromaštvu, a da se nikad nije požalila. Trpela ga je i kad nije trebalo, brinula se o njemu, dirinčila i vukla, rame uz rame sa njim. I nikad nije tražila ništa već je samo pružala. Da nije bilo nje, bilo bi mu mnogo teže. Po prvi put u životu oseti oštar bol u grudima. Suza mu zaiskri u oku. U trenutku se naljuti na sebe što joj nije više pružio. Što nije uradio više za nju. Što joj nikad nije rekao koliko mu znači.
Iskapi čašicu gorke utehe, te nasu još jednu. Sunce je već bilo zašlo, i mrak u potpunosti prekri zelene livade. I dalje je nepomično sedeo. Iz mraka se začu Nadin glas.
- Hoćeš li ti da spavaš, pobogu? - Nado... Dodji, sedi pored mene. - Šta ti je, jel ti zlo? - Jesi li se ikad pokajala što si pošla za mene? - Šta ti to sad pade na pamet? - Vek smo proveli zajedno... Osedeli jedno pored drugog... Voleo bih da znam. - Eh, moj Milija... Da nisam pošla za tebe, onda bih se pokajala. Nismo živeli bogato, ali smo živeli vredno i pošteno. Da je Bog hteo da nam bude bolje, bilo bi nam bolje... Jedino... - Jedino? - Žalim što ti decu nisam rodila. To me muči i tišti godinama. Oprosti mi.
Milija zausti da kaže nešto ali nije mogao. Samo ju je jako zagrlio...