Peta nindža kornjača ometena u razvoju. Nepravedno diskriminisan od strane svoje nabildovane starije nindža braće. Siroma...
Umesto najnovijih modela nindža predajnika (kao gorepomenuta četvorka), on u svom oklopu ima fiksni telefon.
Peta nindža kornjača ometena u razvoju. Nepravedno diskriminisan od strane svoje nabildovane starije nindža braće. Siroma...
Umesto najnovijih modela nindža predajnika (kao gorepomenuta četvorka), on u svom oklopu ima fiksni telefon.
Reč kojom se toliko toga može reći.
Telefonski razgovor:
- Ćao, šta radiš?
- Ništa. Perem neki veš i preslišavam dete istoriju, a ti?
- Ništa. Oblačim se, nameštam kosu i pokušavam da nađem onaj crni kaiš.
- Šta ima novo? Ništa. Juče mi je došla mama. Smorila me je, a kod tebe?
- Ni kod mene nema ništa, jurim po agencijama aranžman za more. Spremam se za neko ludo letovanje. Pričaću ti.
- Onda ništa, ćao.
Ovog puta (si) se izvukao, ali sledeći put će(š) najebati. Posprdna rečenica koja se koristi kada vas neko iznervira, pokazujući mu da neki drugi faktori odlučuju o njegovoj sudbini, jer, da se ti pitaš, do sada bi ga utovarali đubretari ili jele ribe. Proistekla iz činjenice da neretko ubice telo žrtve zamotaju u tepih radi lakšeg transporta i neostavljanja tragova po prevoznom sredstvu.
- E Mare, video sam ti švecu kako izlazi iz nekog Audija...
- A, ma da, to je ovaj šef što ih vraća kući, njih troje, lik živi kilometar dalje pa da se ne cimaju busom.
- Aha, to, a šef je ćelav, ima ožiljak, vozi auto sa zatamnjenim staklima, registracijama ZVER i oslovljava sa vidimo se mačkice?
- Je l’ to tebe nešto žulja?
- Ma ne brate, nego onako, Kaća je fina devojka.
- Slušaj, imaš sreće što nemam tepih pri ruci sada, a tebi bi bolje bilo da pitaš kevu zašto radi treću svaki treći dan.
Prijetnja strogog roditelja na Romaniji koji pokušava saznati gdje sin kockar izgubio pare od rasne junice koju je prodao na pijaci dan ranije.
Majku ti jebem jesam ja potrošio pola godine života i tri metera žita , da ti proćeraš kroz aparat za jedan dan...
Stajaćeš mi tu k'o karmin dok ne smisliš kako ćeš stvoriti pare pokojnom đedu za spomenik propalico jedna da ima rakije u kući sada bi se napio i zakl'o te k'o pile.
Konfiguracija idealne žene. Ili, barem, nama koji smo živeli ili živimo sa pticama-pevačicama. Evo, evo, šta odmah grakćeš...
- Ooo, je l' to moj sveže razvedeni kum konačno odlučio da izađe međ' ljude! Mile, daj dve rakije ovde!
- Neka, kume, ne bih...Ako oseti da smrdim na rakiju, teško meni!
- Ko da oseti, bre?!
- Aupičkumaterinu, nikako da se naviknem!!
...
*- Jesi oprala veš?
- Da.
- Dala deci da jedu?
- Jesam.
- Rekla svojoj majci da ne može više da dolazi?
- Da.
- Ti smeta što pušim u stanu?
- Ne.
- Je l' me voliš?
- Da.
- 'Ajde prilegni malo...alo...alo...alo...alo...*
- ALOOO, IDIOTE, DIŽI SE, TREBA DECI DA SPREMIŠ DORUČAK I MAJKU DA MI VOZIŠ U BANJU, NISI SÂM NA SVETU!!
Izraz muškog oduševljenja kvalitetom grudi kod pripadnice lepšeg pola.
Pitanje koje sledi na ortakovu konstataciju "Ali, ona je drugačija".
Rečenica koju upućujemo osobama koje vole da pljuju uspešnije od sebe.
-Mile: Pu, jebem ti mutavog Pizona, jebala ga taktika!
-Stole: Pa ja sam vam lepo reko da taj čovek nema pojma.
-Bole: Ma treba ga nabiti na kolac, on nema veze s fudbalom.
-Djole: Ajde ne serite tu, taj čovek ima više u malom prstu nego svi vaši mozgovi zajedno...dok je on igrao fudbal, vi niste bili ni u mudima!
Kućni ljubimac, izuzetno popularan kod Studenata koji su u Prestonicu došli iz Provnicije.
Ima 4 uda (mužijaci imaju i peti, doduše, zakržljao), od čega im dva služe sa smucanje po stanu i smaranje Studenta, a druga dva im služe za uzimanje Čipsa, Piva, hrane ili drugih materija potrebnih Studentu za eXistenciju.
Cimeri su teški za održavanje.
Niko ne zna odakle popularnost Cimera i potreba Studenata da gaje žive primerke u tuđem stanu.
Reči kojima se udara temelj i podloga i pravi se četvorospratnica neizvesne budućnosti. Svako dete kome su uopšteno podareni prsti i koje je bilo u stanju da razlikuje onu visoku ''ting!'' od niske ''dng!'' note, sa iole malo smisla za okruženje, na muzičkom stalno crtajući violinski ključ pravilno, bilo je krunisano novim modernim umetnikom koji će naterati i Sajmona iz britanskog ''Idola'' da mu namigne i potapše ga po leđima i omađijati Ljutka iz ''Snežane i sedam patuljaka'' da skakuće bezbrižno uz njegove kompozicije. U kasnijim godinama možda i osmisli svoj sopstveni muzički pravac, dok bude bacao peglu sa tri drugara ispred Doma Društvenih.
Bilo da je u pitanju svetski prvak u simultanom sviranju iscepanih papirića takozvanim ''pffft'' stilom, koji uveče u svojoj sobi aktivno persira svojoj svesci sa notama i pije energetska pića sa usnom harmonikom, ili malo dete koje izbacuje pesak sa lopaticom i kanticom prisećajući se u glavi početka saundtreka Simpsonovih, ekstatičnost pri krunisanju ovakvih vunderkindova je na visokom nivou.
Kako od sredine, kako od porodice, ovakve četvorotaktne individue dobijaju dnevnu dozu najčešće naivne i bezopasne podrške koja ume da proteče krvotokom, i stimuliše ih na slobodno stvaranje pod dejstvom mašte. Ali, ako u jednačinu ubacimo preambiciozne roditelje sa neostvarenim mladalačim snovima o sviranju solaže na krovu solitera u dvanaest popodne na radni utorak, ili o otmenom pipkanju vrhovima jagodica crno-bele tipke klavira ispijajući brendi na dvoru princa Edvarda, pomešanu sa konstantnim zadirkivanjima vršnjaka i pitanjima: ''Jesi ti siguran da nisi gej?'', dobijeni rezultat može biti gori i neprijatniji od prdeža tokom jednominutnog odavanja počasti žrtvi koja je umrla od gušenja toksičnim gasovima.
Svaki pokušaj održavanja i napredovanja u učmaloj sredini je nemoguć. Zato se ovakve osobe sele, kao ptice kada odu u toplije predele. Tamo se osećaju sigurnije i lepše im je zato što po prvi put u životu mogu da kažu koji instrument sviraju i da pritom ne gledaju u cipele, očekivajući neko podjebavačko pitanje ili sarkastičan osmeh. Ali, samo oni retki uspeju da uopšte i progmize dotle. Ostali samoproklamovani Betoveni i Mocarti se utope u idilu života, ubeđujući sebe da se ne bi snašli u muzičkim vodama.
''Od svojih skromnih početaka na maloj plastičnoj klavijaturi koju sam mu kupila sa 3. rođendan, pokazivao je interesovanje za muziku. Čak mu je i baka rekla da ima osećaja za ritam. Muž i ja smo ga poveli sa nama na ''Noći poetike'', znate, to je kao mala grupica ljudi koja se okupi i čita se poezija uz blage tonove klasične muzike u pozadini. Bio je podosta ravnodušan po tom pitanju. Nismo ga prisiljavali. Potom smo ga vodili na časove da nauči da svira na par instrumenata, najviše mu se sviđala gitara, znate, pa smo mu kupili jednu lepu, braon. I sam je išao na časove. U početku. Kasnije, ne znam tačno šta se desilo, ali izgubio je interesovanje. Muž i ja smo ga terali, ali nije hteo. Evo, sad ću da ga pozovem, ispričaće vam on sam.''
-Danijele, dolaz' 'vamo, deda snima neki video o porodici, dođi da staneš malo pred kameru! Idi umij se malo i plakni se ispod ruke!
-Kevo, ne sad! Oću da oborim rekord na igrici, ajde mamu ti pucaj ga...Ne bre! Ajde, ajde...
-More dolaz' 'vamo, da ne ulazim tamo, da te prebijem, lenjivče jedan!
-Ne bre!
:okreće se ka kameri: Saću ja da odem do podruma da donesem gitaru, osvestiće se on do tad...