Pripadnice ženskih liberalnih udruženja

Žene koje, s glavama punim, lažnih, nametnutih i iskrivljenih ubjeđenja, pokušavaju da ruše tradicionalne forme društva. Žene koje, usled nedostatka iskrenih emotivnih veza sa ljudima oko sebe (a pritom su obično i ružne), pokušavaju da preslikaju svoj unutrašnji nakaradni svijet na okolinu, sve krijući se iza slogana o pomoći "unesrećenim ženama".

U djetinjstvu i mladosti zatrovane kompleksima da nikada ne mogu biti lijepe, emotivne ili odane kao druge žene, one odjednom dobiju misao :"Zašto onda bar ne bi bile jednake sa muškarcima?". Žena sa takvim prikrivenim osjećanjima je mnogo, pa se njihov krug brzo širi.

Žene su udružene i opasne samo kad imaju spoljašnjeg neprijatelja koji neće zadirati u njihove međusobne sujete, pa šovinističi model muškarca predstavljaju kao oponenta protiv koga će se udružiti. Pri tome ih, naravno, neće interesovati položaj žena u Nigeriji ili Avganistanu, ali će argumente da su u ovim zemljama žene na marginama društva, vješto iskoristiti u svrhe promocije svojih udruženja.

Svojim aktima one izvršavaju direktan napad na muškarce koji, zaneseni srednjevjekovnim pričama o kavaljerstvu, ne smatraju za shodno da treba da se suprostave direktnim nasrtajima ovakvih lujki. Ovako još dobijaju i direktne alibije za prekršaje svih moralnih, ljudskih, porodičnih zakona i umiruju svoju savjest. Napad je najbolja odbrana, zar ne?

Povrh svega, one dobijaju svojih pet minuta slave, postaju simbol borbe i neustrašivosti. A one žene koje su im u mladosti nabijale komplekse, zanesene, sada im kliču...