Omiljena rečenica pojedinih profesora širom nekadašnje države. Nepisano je pravilo da skoro svako od nas pamti po nekog profesora iz osnovne ili srednje škole koji je izgovarao ovu rečenicu i gotovo uvijek je bio omražen. Veličanje Boga,uzdizanje vlastitog znanja do polubožanskog statusa i uvjeravanje učenika da njihov trud i bubanje ne vrijedi više od trice,daje čist primjer autonomije u našim školama. Ovakvi profesori su bili strah i trepet (gotovo uvijek) i ostali upamćeni samo na osnovu toga iako danas vidimo da je to jako smiješno.
Nije ostao upamćen prvi izgovarač ove rečenice. Šteta !
