Vođa plemena, onaj čija se ne poriče. Za nijansu belji od svih, cenjen, poštovan
i obožavan od strane ostatka čerge.
Naravno da se zove "Konan", naravno da jedini ume da prikopča struju na banderi
kad nekome "Odceču".
Sva pitanja i nedoumice ovog sveta, žitelji ciganmale rešavaju kod njega.
Kruže glasine da je jednom izrecitovao abecedu do slova "F".
-`Bar dan gos`n Konane.
- Kaži sine?
- Zejtin kraće, tri slova?
- :prst na čelo: Mas` sine.. Mas`
- :gleda ga kao boga: `Fala ućitelju :ljubi ruke:
- Eh deco, deco... :širok osmeh:
Međ višnjama i flašama, što krmača što litarskih, u samom centru vukojebine za koju, da ti mene nije, nikada ni čuo ne bi, nalazi se stecište lokalnih boema, preldžija, te zagovornika alkohola kao načina ćivota.
Na tronožcu do frižidera uočićemo čudnu starinu, žuto belih mustaća i ponekom čekinjom koja hrabro izvire iz razdrljene, karirane košulje kako rutinskim pokretima signalizira da mu se dopuni čokanj, nastavljajući priču o životu i priključenijama. Nedaleko od njega u iščupanom sedištu automobila tipa stojadin, obitava stari majstor bravarskog zanata, pleneći svojim osmehom nalik verglanju severovog čekićara prve serije.
Na drugoj strani boemskog koloseuma, zatičemo plavokosog deliju u dresu slavnog Dragana Stojkovića, on nije ni bravar ni mator, ali se može pohvaliti veštim govorom Drevnog svahili jezika. Naravno, nakon oborene gajbe apatinskog i po litra loze. On je težak svega pedes kila, red zuba, red nepaca, izuzetno prgav u prisustvu najvećeg neprijatelja, bivšeg zavodnika, ploda laste i skočimiša ćaleta.
U nedostatku povoda za makljanje, često upućuje ćaletu pitanje: "Kime oca ti da jebeš"?, nakon čega sledi udarac dlanom među oči pa masovna tuča.
Starac sa početka se nakon desetak minuta doteturao ne bi li zautavio krvoproliće, zausti, ali ga preko usta preklopi bekhend, u narodu poznatog kao Arkan pedeskilaša odozgo i posla starinu pod višnju amarelu podno dućana.
Piksi je, što na srpskom, što na jeziku države Trinidad i Tobago, urlao da prekinu dok se majstor bravar osmehivao imajući u očima sasvim drugu sliku od realnog dešavanja...
Moralo se završiti prirodnim putem, što se i dogodi za bezmalo 5 minuta, bakalničar viknu turu i kavgadžije posedaše kao prvaci nakon školskog zvona.
Dvadeset dva su časa, dućan je prazan, jedino stari pop koji dolazi posle svih, ispija poslednji deci ljute šljive, dok mu je pas oštrim zubima cepao nogavicu, telesna motorika je zamrla, fizički obračun sa psom bio je neizvodljiv, moć govora takođe, tako da je "Marš" Nemoguća misija.
Doseti se stara baraba, pusti vreo mlaz urina delom tela sa iole kontrole i ogadi psu i kolač i Božić, osmehnuvši se zadovoljno.
Na počinak treba poći, bakalničara jutrom dočekati, vatrenom vodom smiriti ruke i spremiti se za novu dućansku avanturu.