Ni po, ni jo. Nit' smrdi nit' miriše. Držanje situacije u neizvesnosti.
-Tebra, stiže li ona kokaniđa o kojoj smo pričali, držiš me u leru nedeljema, a ja hitno moram da puderišem nos.
Ni po, ni jo. Nit' smrdi nit' miriše. Držanje situacije u neizvesnosti.
-Tebra, stiže li ona kokaniđa o kojoj smo pričali, držiš me u leru nedeljema, a ja hitno moram da puderišem nos.
Na odmoru. Pošto svi živimo u vrijeme neke velike brzine i trke, trenutak odmora sve više predstavlja mitsku kategoriju.
Brate, kako si, šta se radi?
Evo me u leru, pijuckam kaficu.
Raditi nešto lagano, opušteno, bez imalo muke.
E jesi sredio ono na kompu?
-Ma laganica brate, u leru! Dok sam spremao sobu, bacio oko i rešio stvar!
Zavidan položaj svakog govneta.
Neutralan položaj, sličan motornom vozilu u leru. Nije ni da je ugašen, al kao da jeste, ne pomera se. Isto kao i sranje, osećaš napetost u stomaku, znaš ta ti je smrdljiva sudbina, al ništa još ne izlazi. Napet ko puška. Ne izleće, al spreman da krene.
Vraćam se kući sa basketa, gledam u reku pored puta, razmišljam o životu. Odjednom, sranje. Osećam kako se smeši nesrećna sudbina mojih gaća i okoline. Pravim grimase istovetne sa izlivima bola porno glumica, skoro da stenjem i mislim: „Ajde molim te samo ovaj talas da me prođe, i stižem kući.“
Sledeća scena, otkrovenje. Osećam orgazmičan osećaj uz čudan zvuk prigušenog prdeža, pomislim,: “U leru je!“ SLOBODAN SAM. Više ništa ne boli, mogu da šetam mirno do kuće, sa blagim smeškom na licu i mislima o apokaliptičkom sranju koje će uslediti kada se dokopam WC-šolje.