Stoje u kesama, kutijama ili korpama. Deca ne haju za njih, ali roditelji ih ne bacaju. Ne stižu ili nadaju se da će njihovom detetu biti ponovo interesantne, mada su uvek dobrodošle kad imate nestašnu malu decu u gostima.
Vreme prolazi, igračke se sele u podrum ili na tavan.
Prođu godine dok i tamo ne zasmetaju. Tada se vade iz kesa, pobude silu uspomena i završe u kontejneru.
Mudriji ih poklanjaju ili bace na vreme.
Davno mu je istekao rok upotrebe i vreme poluraspada je na izmaku, ali se ne sklanja i ne baca.
Zašto ?
-Neka, zatrebaće.
-Šta me briga, to nije moje.
-Smeta mi, ali ima ko je za to plaćen.
Jedan od najviših stepenova dangubljenja.
Stanje apsolutne kurcobolje za nebitne stvari poput higijene, intelektualnog razvoja, emocionalnih potreba, fizičke aktivnosti i socijalnog života. Posledica višednevne izolacije od bilo kakvih spoljnih uticaja i izbegavanja ogledala, življenja u ruti kompjuter - frižider - toalet - kompjuter. Lako se otima kontroli i prelazi u naviku.
- Dez brate, šta ima novo?
- Ništa posebno. Šutnula me Marina.
- E, jebiga. Znači, bacaš se u potragu za novom bicuri za vikend, ili već imaš neku kombinaciju?
- Ma jok, malo ću da pauziram. Uzimam godišnji, gasim telefon i bacam se na sto osamdeset giga filmova, muzike i igrica što sam poskidao u poslednjih šes meseci, uz povremene pauze za blejanje na internetu.
- Aha, planiraš da provedeš vreme kvalitetno. Kako hoćeš, ali nemoj posle nas da zoveš da ti bacamo flaše sa pišaćkom i stružemo štroku sa leđa.