Autoportret

U ruci ti je kist, pred tobom veliko platno. Sve što osjećaš u trenu, sva tvoja nadahnuća stapaju se u jedan pokret ručnim zglobom. To je tvoje platno, brale, tvoj život.

Onoga trena kada postaneš svjestan da sam gradiš svoj svijet, spajaš djeliće uspomena u mozaik zvani život po tvom nahođenju, tek tada možeš osloboditi ruku i slikati onako kako želiš. Tiho, smjerno, ali sa dozom odgovornosti i znatiželje kakav će rad ispasti. Biraj koga slušaš, jer na kraju će te interesovati samo sopstveno mišljenje. Kad završiš, shatićeš da je sam put slikanja važniji od slike. Život ti je brale, baš takva slika. Negdje monotona, negdje nemirna kao talasi Bermudskog trougla, negdje pak spokojna kao uspavana vojvođanska ravnica.

Odaberi svoj put, odaberi prave boje. Samo si ti kriv za svoje postupke, drugi se vješto sklone iz vidokruga čim kazne dođu na naplatu. U vrtlogu beznađa, odaberi kakav ćeš čovjek postati i živi u skladu s time. Ne dozvoli da ti tama pomuti razum i da slikaš nevoljan, bez elana i one tihe iskre u grudima. Znaj da, preko nekih tamnijih boja nikada ne možeš slikati ponovo.

Ali pazi, ne dobijaju svi iste palete boja. Kod nekih su tamnije kao decembarska noć, kod nekih sijaju ljepše od sunca, kod drugih su opet šarene kao jesen. Zato i nema nekog ultimativnog, podrazumjevanog načela slikanja koga se trebaš držati. Uvijek možeš, od ponuđenog šarenila, naslikati pravu sliku. I na kraju, učini da se tvoj autoportret najviše svidi upravo tebi...