Prijava
   

Barba - fundamentalni primorac

Prolog

12. jul 2011. 05:23. Bokokotorski zaliv, reklo bi se Prčanj, a možda je i Donja Lastva.

Damjan Zeko Rađenović od oca Buda, đeda Momira, i pranđeda Petra, nežno i graciozno, poput sibirskog leoparda korača po svom jedrenjaku i dolazi do mreže, koju je pre sat vremena zabacio u Jadran. Sa tranzistora okačenog na jednu od prečaga na jarbolu, trešte lagane note Petra Graša. Dok Damjan sluša kako junak pesme proliva suze i podiže nivo svetskog mora jer prokleta kurva ne da pičke, snažnim rukama polako izvlači mrežu iz vode. Dobar ulov. Jugo polako pojačava intenzitet i Damjan okreće svoj jedrenjak ka kopnu.

Flešbek

Ribarevina. Negde oko 1900. Današnja granica Srbije i Crne Gore.

Serdar Janko Vukotić i njegov brat Petar su se uputili za Beograd, jer se u svim planinskim krajevima Crne Gore osetio strašan deficit međ pičetinom. Međutim, na samoj granici nastala je šizma među braćom. Petar je bio razmaženo dete i izbegavao je bojeve. U njemu ko da nije tekla mrčovska krv njegovih predaka . Počeo je da plače. "Neću u taj Beograd, tamo svi nešto govore "brate, brate", šetaju kučiće po kiši i lumpuju po splavovima. Ja sam miran, idem na more da živim". I tako i bi. Janko je nastavio ka Beogradu, a Petar se uputio na Jadran.

Brzo se privikao na život. Posle par meseci, upoznao je Luciju, dalmatinku, mletačke krvi, koja je došla u Herceg Novi da prodaje ribu na pijaci. Ljubav je planula i oni su se ubrzo venčali. Izrodili su troje zlatne dece i živeli u kući na obali mora, negde oko Prevlake. Jeli su ribu. Mnogo ribe. Za doručak pohovani bakalar, marenda - riblja ikra sa prelivom od mariniranih školjki. ručak - riblja čorba, riblji paprikaš i belolučeni fileti od skuše, užina - hrskavi repići od raka, večera - riba po izboru. Kad su deca odlazila na ekskurziju, Damjan i Lucija su im spremali lanč pakete sa konzervama sardine i tunjevine, da se deca slučajno ne otruju kakvom drugom hranom. I slušali su muziku. Mnogo muzike. Ujutru, gledanje izlaska sunca i slušanje laganih nota. Čaša vina. Na podne, gledanje u nadolazeću plimu, milozvučne note i čaša vina. Uz ručak flaša vina i nežne note. Predveče, partija karata gde su A, K, Q, J likovi raznih riba, čaša vina i baršunaste note. Uveče, odvaljeni ko dupeta od vina koje su šljokali po ceo dan, počnu da hedbenguju i stejdždajvinguju uz serenade. Onda se Damjan prvi otrezni, pogleda se u ogledalo i srećno kaže samom sebi: „Pesma i bingo, sutra je novi dan, moram pripremit jedrenjak za ribolov“.

Epilog

2024. godina. Negde na granici Crne Gore i Hrvatske.

Vratija se Šime i nije donija ribu!

2 meseca kasnije, sve zalihe ribe su pojedene. 99, 4 posto primorske populacije je preminulo Uzrok: Glad ili nepriviknutost organizma na bilo šta drugo osim plodova mora. Jedan dečak sa obližnjeg brda, gleda apokaliptičniju scenu od zemljotresa u Dubrovniku, dok njegova gitara tiho jeca.

Komentari

U jednom trenutku mi se baš dopalo, al kraj je nekako ... ne znam. Ni plus ni minus. I mislim da je Šime Splićanin :)

Bleče, budi čovek i pošalji i meni malo toga. Hoću i ja da mi bude tako dobro kao tebi!

дефка је одлична, +, само имам две мале примедбе...

1. Бокељи не слушају Петра Граша, не би веровао колико мрзе Хрвате :D
2. У Боки се не играју карте као што су ове наше, имају они своје посебне неке, мислим да их зову "талијанке", скроз су другачије.

Ово долази из пера (тастатуре?) Бокеља по мајци :D

... a ni Ribarevina nije na granici između Srbije i Crne Gore.

Supicku materinu +++

Pa uvek se može naći neka primedba, niko nije savršen, ali bravo. Svaka čast.

Jebote, koliko je kul, ziveo sam u Boki do 15. godine, ubo si me na nostalgiju.

Skroz O'tkačen
... a ni Ribarevina nije na granici između Srbije i Crne Gore.

Јесте бре, ту негде. Узимали смо карте за воз БГ-БАР до Рибаревине, изађе нешто скуље преко гране.