Na ležaljci što visi između dva stuba balkona na kraj sela žute kuće on spava. Sanja aleju koju sa obe strane krasi drveće čije grane miluju ceradu malenog kamiona salona namještaja ''Ardor''. U luku jave pristiže zbog djetlićevog mahnitog čukanja stabla bukve. Trlja oči, lagano se proteže, pa ustaje. Važna činjenica - nikada ne ustaje na lijevu nogu.
Njegove jutarnje obaveze veoma su jednostavne - sve što treba da uradi je da ode do WC-a i smakne govna i prljavštinu sa svog tijela. Jednom riječju: da kao na Simsu napuni one kurčiće do kraja.
Zatim slijedi zaljevanje tih par redaka povrća u, pa ajde, može bašti, i dekorativnog cvijeća na obodu travnatog ostrva među betonskim pločama prije no što grane Sunce. Prošle godine mu je spržilo sve jer, jadan, nije znao da se po onoj vrelini ne valja zaljevati... džabe mu je baba govorila!
''Šta sada raditi?'' - pomisli glavni junak ovog djela. ''Nešto što me ne ispunjava.'' - pa se opali smijati, sjetivši se svih jadnika koji imaju muda i smjelosti da, u doba interneta, kažu da im je dosadno.
Nakon što je palo još jedno objašnjavanje od doručka koji su sačinjavali jaja i par kobaja, on nabaci na glavu cvike koje uljepšavaju pogled na svijet. Sjeti se kacige, koja bi mu bila od koristi jer se treba prebaciti Vespom do grada. Sjeti se i toga da on nije jebena pederčina i da je Vespa u kasu brža od drotova u galopu.
Iz Vespe kulja dim kao da ide na ugalj. Vozači iza njega mu jebu porodično stablo kurcem, ali on se ne obazire, ne zato što ga to ne pogađa nego zato što ne dopire do njega; iz slušalica pravo u njegove uši piči solaža Rodžer Votersa. ''Jer jaaaa postadoh udobno lud.'' Osmijeh. Kočnica.
Prazan sto negdje u hladu. Prazan sto negdje u hladu. Evo ga. ''Dobar dan. Kratka sa mlijekom i vode u najvećoj čaši na svijetu, za početak.''
I, eto ti nje. Nisu se vidjeli sedam dana. Poljubac, ali u lice. Proleti mu kroz glavu jedno ''Zašto?'' i poče da odzvanja. Napet razgovor. Laktovi na niskom stolu. Strijepnja. ''Dobar si ti momak i sve ali...''. Znoj kapa sa dlanova po njegovoj napukloj desnoj patici. Nervoza, panika, kafa na eks.
Gotova je epoha sa njom. Zagrljeni, glava udubljenih u jastuk, razmišljali su o imenima svoje djece. Dva dječaka i jedna djevojčica. Žao mu je, stvarno mu je žao, jer je ona bila prava djevojka za njega. Kao što je bila i svaka prije nje, i kao što će možda biti ona što će mu večeras doći uključiti mašinu za veš, jer su njegovi na moru, a on ne zna kako se to radi. Šatro.
paf, prva zamjerka na vlastiti rad - fali mi klupa ispod grožđa, a obećao sam sebi da ću je negdje uglaviti kad sam krenuo ovo da pišem
dobar esej, zapamtićemo ga sa ostalim kvalitetnim tekstovima